Zavaljen u ugodnom naslonjaču, pogledom uprtim u
prekrasno kao kristal čisto nebo s bezbroj zvijezda i mislima koje lutaju
prebirući život i događaje iz prošlosti, znak su da sam počeo intenzivno uživati
u blagodatima seoske idile.
To je kao ritual, jer svaki puta kad dođem na selo vratim se u prošlost
istinski uživajući u svemu onome što me je u davnom djetinjstvu i mladosti
okruživalo.
Pred oči mi lijeno izlaze likovi mojih seljana, susjeda i rodbine i gotovo da
ih čujem i osjećam, kao da su tu pokraj mene. Ne mogu zaspati, jer sjećanja na
prošla vremena jača su od umora.
Često puta se zapitam; što je to što me veže za selo i vrijeme koje je u njemu
davno prošlo? Je li to nostalgija ili možda čarobni mir u kojemu vas uši bole
od tišine? Je li to vrijeme koje teče ne zapinjući ili je to sve zajedno? Nisam
našao zadovoljavajući odgovor, ali je sigurno da se nigdje tako nije moguće
opustiti i odmoriti, te mašti pustiti na volju kao u seoskom ambijentu.
"Piva klapa ispod volta"
Kristalno čisto nebo s bezbroj jasno vidljivih
zvijezda, tihe noći čiji mir narušavaju jedino daleki glas ćuka i poj neumornih
slavuja nije sve ono što me tjera da se stalno vraćam. Osjećam da tu ima još
nečega više. I u drugim i sličnim mjestima ima mira i tišine, ali u rodnoj
grudi sve je to posve drugačije.
Čak mi se čini da smo živjeli u bajci, a ovo što živimo sad je noćna mora koja nikako da prestane... i iako nam ništa ne fali; zdravi smo, imamo od čega živjeti, pa ipak nisam posve zadovoljan, jer osjećam da nedostaje nešto što smo prije imali, a sada nemamo. Izgleda da cijelo vrijeme tražim "to nešto", premda znam da "to nešto" neću naći... Sve što je ostalo od prošlosti to su krhotine, a to smo mi stari, koji smo imali sreću živjeti u tim vremenima, no kad nas ne bude bilo neće ostati više ništa osim sjećanja...i pitanje je da li će netko još uvijek vjerovati u ljepotu prošlosti, da se stvarno desila, ili smo je samo sanjali... tako to nekako ide.
Ali gdje su ta predivna vremena? Odgovor je da su nestala. Otišla su na put u vječnost i daleko su odmakla ispred. Da se krećemo i brzinom svjetlosti ne bi ih mogli dostići. Ona imaju prednost ispred nas i naših želja, jer su davno prije krenula na put s kojega nema povratka.
Blago onome tko ih je uživao, a ja očito jesam. Danas kada smo materijalno puno bogatiji i kada imamo sve, mogli bi bez ikakva problema oko sebe okupiti prijatelje i rodbinu i živjeti manje otuđeno. No, mi to ne činimo i što je najgore gubimo osjećaj potrebe da ta nevina i idilična vremena obnovimo.
Problemi su u nama, jer smo se nepotrebno izmijenili i prihvatili život koji nije normalan i nema prirodan slijed. Društveno smo potpuno osiromašili, gotovo do kosti. Mnogi od nas prošli su dio svijeta i gotovo cijeli život živjeli u mjestima neusporedivo većeg materijalnog bogatstva, velike kulture i civilizacije, pa ipak ništa od toga nije tako moćno da promjeni našu želju da se stalno vraćamo tu gdje su živjeli, stvarali, rađali i umirali naši preci. Naš dolazak na djedovinu ne može se svrstati ni u prostu obvezu prema njima, jer gotovo da i nemamo više komu dolaziti. Onih koji su nam podarili život odavno više nema, pa naša vraćanja su zapravo nekontrolirana želja i duševna potreba, koja je usađena u čovjeka gotovo kao prirodno naslijeđeni put vrste, poput lastavica, koje se vraćaju u gnijezda iz kojih su poletjele. I tako do kraja života!!
Nije lako odgovoriti zašto se ipak stalno vraćam na mjesto vlastitog nastanka i koja je to sila ili više njih koje me usmjeravaju na put prema vraćanjima. Dobro je što nemam odgovor, jer kada bi ga imao vjerojatno ne bi bilo toliko lijepo ponovno se vratiti.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!
Vaš Mali Mate
Čak mi se čini da smo živjeli u bajci, a ovo što živimo sad je noćna mora koja nikako da prestane... i iako nam ništa ne fali; zdravi smo, imamo od čega živjeti, pa ipak nisam posve zadovoljan, jer osjećam da nedostaje nešto što smo prije imali, a sada nemamo. Izgleda da cijelo vrijeme tražim "to nešto", premda znam da "to nešto" neću naći... Sve što je ostalo od prošlosti to su krhotine, a to smo mi stari, koji smo imali sreću živjeti u tim vremenima, no kad nas ne bude bilo neće ostati više ništa osim sjećanja...i pitanje je da li će netko još uvijek vjerovati u ljepotu prošlosti, da se stvarno desila, ili smo je samo sanjali... tako to nekako ide.
Ali gdje su ta predivna vremena? Odgovor je da su nestala. Otišla su na put u vječnost i daleko su odmakla ispred. Da se krećemo i brzinom svjetlosti ne bi ih mogli dostići. Ona imaju prednost ispred nas i naših želja, jer su davno prije krenula na put s kojega nema povratka.
Blago onome tko ih je uživao, a ja očito jesam. Danas kada smo materijalno puno bogatiji i kada imamo sve, mogli bi bez ikakva problema oko sebe okupiti prijatelje i rodbinu i živjeti manje otuđeno. No, mi to ne činimo i što je najgore gubimo osjećaj potrebe da ta nevina i idilična vremena obnovimo.
Problemi su u nama, jer smo se nepotrebno izmijenili i prihvatili život koji nije normalan i nema prirodan slijed. Društveno smo potpuno osiromašili, gotovo do kosti. Mnogi od nas prošli su dio svijeta i gotovo cijeli život živjeli u mjestima neusporedivo većeg materijalnog bogatstva, velike kulture i civilizacije, pa ipak ništa od toga nije tako moćno da promjeni našu želju da se stalno vraćamo tu gdje su živjeli, stvarali, rađali i umirali naši preci. Naš dolazak na djedovinu ne može se svrstati ni u prostu obvezu prema njima, jer gotovo da i nemamo više komu dolaziti. Onih koji su nam podarili život odavno više nema, pa naša vraćanja su zapravo nekontrolirana želja i duševna potreba, koja je usađena u čovjeka gotovo kao prirodno naslijeđeni put vrste, poput lastavica, koje se vraćaju u gnijezda iz kojih su poletjele. I tako do kraja života!!
Nije lako odgovoriti zašto se ipak stalno vraćam na mjesto vlastitog nastanka i koja je to sila ili više njih koje me usmjeravaju na put prema vraćanjima. Dobro je što nemam odgovor, jer kada bi ga imao vjerojatno ne bi bilo toliko lijepo ponovno se vratiti.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar