Ponekad se zapitamo jesmo li u životu postigli baš sve što smo zamislili ili ima još nešto što bi htjeli a nije nam dostupno. Drugim riječima čeznemo li za nečim što nikada nećemo ostvariti.
To ne mora biti nekakva velika stvar, ali svakako treba biti nešto što pokreće maštu i razmišljanja.
Ima stotinu razloga koji u nama izazivaju čežnju, ali ipak najljepše su one koje su vezane za ljubav.
Za nekim čeznuti a nemati mogućnost izraziti mu svoje osjećaje gorivo je koje potpaljuje vatru vječne ljubavi.
Evo nekoliko stihova u kojemu je iskazana tiha čežnja zaljubljenog čovjeka kojemu sreća nije bila suviše sklona.
Eh, kad bi htjela da te zagrlim,
Oblaci prošlosti posve bi nestali,
Čeznem za očima lavandine boje,
Drugog su gledale dok su bile moje
Riječi su napisane toliko davno da su skoro zaboravljene. U četiri kratke rečenice stalo je puno toga što je okarakteriziralo odnos između dvoje zaljubljenih. Tuga za izgubljenom srećom, nevjera i oprost, generirali su stalnu želju (čežnju) za istinom i pitanjem zašto je tako moralo biti.
Odgovor je mogla dati samo ona strana koja je bila nevjerna i pobjegla s drugim.
Dugo godina živjeli su na različitim krajevima svijeta, bavili se različitim poslovima i putevi su im se naprosto razilazili. U takvoj situaciji bilo je potrebno puno sreće da bi se susreli.
Etna i Zdeslav znali su se još iz gimnazijskih dana. Ljubovali su i bili ozbiljan par koji je imao sve uvjete da im ljubav traje do kraja života. Kada je sve mirisalo na sretnu budućnost između njih umiješala se treća osoba. Etna je bez objašnjenja preko noći nestala, a Zdeslav je nastavio živjeti u čežnji s vječnim pitanjem, zašto mu je to učinila.
Dugo je patio i za Etnom čeznuo. No vrijeme je svoje učinilo i gurnulo cijeli slučaj na rub zaborava. Osjetio je kako vrijeme sve više istiskuje Etnu iz njegovog sjećanja, pa je cijeli njihov mladenački odnos probao stihovima osvježiti, nadajući se da će ih Etna jednom pročitati. U jednom momentu bio je spreman na sve, pa i oprostiti, A čežnja bila je toliko jaka da je bio spreman sve oprostiti samo da se još jednom susretnu i razjasne nesporazum. 
Dugo godina živjeli su na različitim krajevima svijeta, bavili se različitim poslovima i putevi su im se naprosto razilazili. U takvoj situaciji bilo je potrebno puno sreće da bi se susreli.
Ipak, prije neku godinu na zračnoj luci Resnik sudbina je umiješala svoje prste.
Premda su im godine promijenile izgled, bilo je dovoljno koliko traje treptaj oka da se prepoznaju. Dok im je krv rumenila lice, prilagođavali su se na susret dvoje starih poznanika, a ne ljudi koji su se u mladosti jedno drugom strastveno darivali. Iako su jedno za drugim čeznuli nisu znali kako će izgledati njihov ponovni susret.
No, iznenadni susret i stalna čežnja gurnuli su ih u možda najdraži zagrljaj. Zdeslav je grleći nekad voljenu ženu opet osjetio treperenje Etnina tijela i bio je posve siguran da ga ona grli svim svojim bićem. Sličili su više onima iz vremena prvih poljubaca nego na prijatelje i slučajne poznanike.
Cijelo vrijeme Etna je Zdeslava uvjeravala kako se ne odriče niti njega niti njihove prošlosti. U jednom trenutku osvrnula se i na stihove koje je negdje davno pročitala. Zdeslavu je priznala da se od tog trenutka u nju uvukla čežnja za susretom i neodoljiva potreba da mu prizna svoju krivnju.
Osvrćući se na stihove, reče kako stih Eh, kad bi htjela da te zagrlim, u njoj izaziva tugu i da bi ga rado izmijenila. Kako reče, njegov sadržaj ne odgovara istini.
Što još reći o čežnji?
Ma koliko god je teško podnošljiva i često puta nedokučiva, čežnja ima svoje čari. Ona je stalni podsjetnik na ono što nismo mogli dokučiti, imati, postići, učiniti, dati, primiti, uglavnom ono što smo propustili.
I na kraju, sadržaj stiha neće se mijenjati! U životu možete mnogo toga izmijeniti, ali prošlost nikako, pa je najbolje da sve ostane onako kako je bilo.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)
Premda su im godine promijenile izgled, bilo je dovoljno koliko traje treptaj oka da se prepoznaju. Dok im je krv rumenila lice, prilagođavali su se na susret dvoje starih poznanika, a ne ljudi koji su se u mladosti jedno drugom strastveno darivali. Iako su jedno za drugim čeznuli nisu znali kako će izgledati njihov ponovni susret.
No, iznenadni susret i stalna čežnja gurnuli su ih u možda najdraži zagrljaj. Zdeslav je grleći nekad voljenu ženu opet osjetio treperenje Etnina tijela i bio je posve siguran da ga ona grli svim svojim bićem. Sličili su više onima iz vremena prvih poljubaca nego na prijatelje i slučajne poznanike.
Prva se snašla Etna i prva započela razgovor, govoreći kako je Zdeslava u zračnoj luci odmah prepoznala.
Nije dugo trebalo da se razvije živahan i iskren razgovor, naročito o prošlim vremenima, ali uzrok njihova rastanka nitko nije spominjao. Oboje su osjećali da sva njihova pitanja i odgovori, te priče i sva silna objašnjavanja prošlih događanja dao je ovaj malo prijašnji zagrljaj.Cijelo vrijeme Etna je Zdeslava uvjeravala kako se ne odriče niti njega niti njihove prošlosti. U jednom trenutku osvrnula se i na stihove koje je negdje davno pročitala. Zdeslavu je priznala da se od tog trenutka u nju uvukla čežnja za susretom i neodoljiva potreba da mu prizna svoju krivnju.
Osvrćući se na stihove, reče kako stih Eh, kad bi htjela da te zagrlim, u njoj izaziva tugu i da bi ga rado izmijenila. Kako reče, njegov sadržaj ne odgovara istini.
Što još reći o čežnji?
Ma koliko god je teško podnošljiva i često puta nedokučiva, čežnja ima svoje čari. Ona je stalni podsjetnik na ono što nismo mogli dokučiti, imati, postići, učiniti, dati, primiti, uglavnom ono što smo propustili.
I na kraju, sadržaj stiha neće se mijenjati! U životu možete mnogo toga izmijeniti, ali prošlost nikako, pa je najbolje da sve ostane onako kako je bilo.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)
Primjedbe
Objavi komentar