Idemo malo u zanimljivu prošlost!!
Godina je 1953. Kraj je ljetnih praznika i kreće se na daljnje školovanje.
Na željezničkoj stanici Split, pred šalterom za đačke karte, dočekao me je dugačak red mojih vršnjaka iz gotovo svih mjesta Dalmacije. Čekanje u redu potpuno me smirilo. Bolje sam se osjećao u društvu jednakih.
Zeko (Ljubo), brat mu Periša i ja dvoumili smo se s kojim vlakom ići za Zagreb? Rađe bi putovali brzim po danu nego putničkim navečer. No, postojao je problem. Nadoplata karata za brzi vlak, koja i nije bila mala. Spas nam je ponudo lukavi Zeko. On će nam nadoplatiti karte, a Periša i ja bi njemu za to pomogli nekakav auto pripremiti za lakiranje. Odmah smo pristali, jer smo ionako Zeki stalno pomogli u lakirnici i bez da nam plati naš rad.
Posve sam bio ispunjen zadovoljstvom što sam po prvi puta samostalno učinio tako važnu stvar kao što je na šalteru kupiti kartu za vlak.
Kada smo ušli u vagon već je lokomotiva bila zakačena za kompoziciju. Strojovođa i ložač su marljivo glancali i podmazivali, izgledom posve novu lokomotivu, koja se presijavala na jutarnjem suncu. U golobradom strojovođi u novom kombinezonu od trliša prepoznali smo Stipu Zeca (Rakušina), rođaka Periše i Zeke, Krstačanina iz Donje Zečevine.
Dakako, odmah smo mu se pridružili spominjući kako će nas upravo on voziti do Gračaca. No, moja meta i interes bila je lokomotiva. Konačno, prvi put mi se pružila prilika da budem blizu tako jakog i u dječjoj mašti neobičnog stroja.
S nekim skrivenim ponosom Stipe je strpljivo odgovarao na moja pitanja ne prestajući glancati mašinu, isto kao da će s njom ići na svadbu.
I njegov mnogo stariji pomoćnik, ložač, govorio je s velikim žarom o mašini i njihovu poslu, posebno hvaleći mladog strojovođu. Reče, da je rijetko kad vidio da se netko tako dobro slaže kao Stipe i njegova "Mađarica". Lokomotiva je bila mađarskog porijekla, pa su je od milja tako nazivali.
Reci im majstore, dok Zec i Medved zajedno voze neće biti kašnjenja, pade šala na račun prezimena ložača i strojovođe. Ložač, prezimenom Medved, oženio Dalmatinku i davno se preselio iz Krapine u Solin, pa sada sa Stipom dijeli zajedničku sudbinu.
Je li moguće da će nas taj jaki stroj izvući do Perkovića brzo i bez zaustavljanja, naročito uz uspon iznad Resnika? Naime, stariji ljudi su pričali da je rijetko koji strojovođa uspijevao brzo i bez zaustavljanja jednakom brzinom savladati taj uspon.
Iako je bio mlad, tek koju godinu poslije školovanja, Stipe je itekako znao svoj posao. Divota ga je bilo gledati kako poput prekaljenog strojovođe podsjeća ložača na ono što će trebati činiti dok se budu penjali uz uspon. Posebno mu je naglašavao kada će i koliko ugljena ubaciti u ložište, vodeći brigu da prije ubacivanja u ložište ugljen mora poprskati vodom.
Vlažan ugalj u ložištu navodno bolje gori, a i onaj u deponiju neće se zapaliti iskrom iz lokomotive.
Na željezničkoj stanici Split, pred šalterom za đačke karte, dočekao me je dugačak red mojih vršnjaka iz gotovo svih mjesta Dalmacije. Čekanje u redu potpuno me smirilo. Bolje sam se osjećao u društvu jednakih.
Zeko (Ljubo), brat mu Periša i ja dvoumili smo se s kojim vlakom ići za Zagreb? Rađe bi putovali brzim po danu nego putničkim navečer. No, postojao je problem. Nadoplata karata za brzi vlak, koja i nije bila mala. Spas nam je ponudo lukavi Zeko. On će nam nadoplatiti karte, a Periša i ja bi njemu za to pomogli nekakav auto pripremiti za lakiranje. Odmah smo pristali, jer smo ionako Zeki stalno pomogli u lakirnici i bez da nam plati naš rad.
Posve sam bio ispunjen zadovoljstvom što sam po prvi puta samostalno učinio tako važnu stvar kao što je na šalteru kupiti kartu za vlak.
Kada smo ušli u vagon već je lokomotiva bila zakačena za kompoziciju. Strojovođa i ložač su marljivo glancali i podmazivali, izgledom posve novu lokomotivu, koja se presijavala na jutarnjem suncu. U golobradom strojovođi u novom kombinezonu od trliša prepoznali smo Stipu Zeca (Rakušina), rođaka Periše i Zeke, Krstačanina iz Donje Zečevine.
Dakako, odmah smo mu se pridružili spominjući kako će nas upravo on voziti do Gračaca. No, moja meta i interes bila je lokomotiva. Konačno, prvi put mi se pružila prilika da budem blizu tako jakog i u dječjoj mašti neobičnog stroja.
S nekim skrivenim ponosom Stipe je strpljivo odgovarao na moja pitanja ne prestajući glancati mašinu, isto kao da će s njom ići na svadbu.
I njegov mnogo stariji pomoćnik, ložač, govorio je s velikim žarom o mašini i njihovu poslu, posebno hvaleći mladog strojovođu. Reče, da je rijetko kad vidio da se netko tako dobro slaže kao Stipe i njegova "Mađarica". Lokomotiva je bila mađarskog porijekla, pa su je od milja tako nazivali.
Reci im majstore, dok Zec i Medved zajedno voze neće biti kašnjenja, pade šala na račun prezimena ložača i strojovođe. Ložač, prezimenom Medved, oženio Dalmatinku i davno se preselio iz Krapine u Solin, pa sada sa Stipom dijeli zajedničku sudbinu.
Je li moguće da će nas taj jaki stroj izvući do Perkovića brzo i bez zaustavljanja, naročito uz uspon iznad Resnika? Naime, stariji ljudi su pričali da je rijetko koji strojovođa uspijevao brzo i bez zaustavljanja jednakom brzinom savladati taj uspon.
Iako je bio mlad, tek koju godinu poslije školovanja, Stipe je itekako znao svoj posao. Divota ga je bilo gledati kako poput prekaljenog strojovođe podsjeća ložača na ono što će trebati činiti dok se budu penjali uz uspon. Posebno mu je naglašavao kada će i koliko ugljena ubaciti u ložište, vodeći brigu da prije ubacivanja u ložište ugljen mora poprskati vodom.
Vlažan ugalj u ložištu navodno bolje gori, a i onaj u deponiju neće se zapaliti iskrom iz lokomotive.
Tek što smo se vratili u naš vagon, uz lagani trzaj konačno smo krenuli, najprije lagano, a onda sve brže i brže.
Taj crni i veličanstveni "ognjeni zmaj" podrhtavao je dok je prevaljivao prve metre, sve dok ga majstor nije stisnuo "punim gasom".
Bili smo u trećem vagonu do lokomotive i mogao sam vidjeti sve radnje i ponašanje stroja.
Teški teret najteže je bilo pokrenuti iz mjesta.
Mašina teška gotovo sto tona, natjerana punom snagom, skakala je u mjestu kao pero, dok nije pokrenula višestruko teži teret. Strojovođa da bi joj olakšao muke i spriječio zagrijavanje kotača izazvano trljanjem o tračnice puštao je po njima hladnu paru. Zemlja se ispod nas tresla no, nije se popuštalo. Išlo se do krajnjih granica. Kako nam je Stipe rekao, mašina je došla s remonta i to joj je bila prva vožnja po dolasku, pa ju je trebalo ispitati koliko može.
Bravo majstore! Već za nekoliko trenutaka jurili smo kroz usjek (današnji tunel) prema Kopilici.
Prošli smo Solin i sva Kaštela, te trasu iznad Resnika, a vlak se kretao brzo i jednolikom brzinom, kao da vozi po ravnom.
Na jednom zavoju vidjela se cijela kompozicija u kojoj sam nabrojio šesnaest vagona prepunih putnika, uglavnom đaka i studenata. Godišnji odmori su pri kraju, a vlak je bio jedino prijevozno sredstvo između Splita i Zagreba.
Bože moj, koliko je bilo sudbina i životnih puteva vezano za taj jedan vlak. Mnogi su s njim pošli i nikada se nisu vratili u svoj rodni kraj.
Kompozicija vagona završavala je s malom
manevarkom, lokomotivom pridodanom da pomogne ako zatreba. Strojovođe su
stalnim i samo njima razumljivim jezikom i zvižducima mašina signalizirali
jedan drugom tko i što treba činiti.
Kasnije smo od Stipe saznali da nije bio posve siguran u snagu svoje stare ali remontovane lokomotive. Zbog toga je tražio pomoć male manevarke. Dogovor je bio da manevarka pomogne samo ako Stipe dade znak. Stari "ognjeni zmaj" moćno nas je vukao prilično velikom brzinom, pa je izostala usluga male manevarke.
Bez zakašnjenja vozili smo se prama Perkoviću. Tamo nas je napustila manevarka ali su nam pridodali još dva šibenska vagona.
Bilo je vruće, a mi očiju punih gareži uporno smo s prozora gledali prelijepi krajolik. Na svakoj stanici Zeko je izlazio kako bi u nekakvu bocu utočio pitku vodu. Periša i ja maštali smo o sladoledu, kojega su vozeći u drvenim kolicima, slastičari nudili putnicima. - Ma daj, pa nije sladoled za nas. Siromaštvo je diktiralo našim željama.
Kasnije smo od Stipe saznali da nije bio posve siguran u snagu svoje stare ali remontovane lokomotive. Zbog toga je tražio pomoć male manevarke. Dogovor je bio da manevarka pomogne samo ako Stipe dade znak. Stari "ognjeni zmaj" moćno nas je vukao prilično velikom brzinom, pa je izostala usluga male manevarke.
Bez zakašnjenja vozili smo se prama Perkoviću. Tamo nas je napustila manevarka ali su nam pridodali još dva šibenska vagona.
Bilo je vruće, a mi očiju punih gareži uporno smo s prozora gledali prelijepi krajolik. Na svakoj stanici Zeko je izlazio kako bi u nekakvu bocu utočio pitku vodu. Periša i ja maštali smo o sladoledu, kojega su vozeći u drvenim kolicima, slastičari nudili putnicima. - Ma daj, pa nije sladoled za nas. Siromaštvo je diktiralo našim željama.
U Gračacu se mijenjala lokomotiva zajedno s ložačem i strojovođom. Nas je preuzela zagrebačka vuča, a Stipe će se vratiti u Split sa zagrebačkim vlakom.
No, prije ulaska u Gračac stali smo. Kondukter reče da smo došli prije vremena pa moramo čekati na pred signalu. - Tako vam je to kad voze zajedno Zec i Medved, potvrdi kondukter ložačevu šalu izrečenu u Splitu.
Prolazeći pokraj našeg vagona, dok se prestrojavao da bi dočekao zagrebački vlak, Stipe se zaustavio da nas pozdravi. Reče da će zagrebački kasniti skoro sat vremena i da će uz Malovan morati dobro stisnuti gas kako bi do Splita nadoknadio zakašnjenje.
Kasnijih vremena, često puta vozio sam se u pravcu Splita s ovim vrsnim strojovođom i čovjekom. To sam znao i osjećao, jer je rijetko tko mogao kao Stipe dovesti vlak točno na vrijeme. Bio je istinski zaljubljenik u "Mađaricu" sve do kraja svoga kratkog života.
U Zagreb smo stigli sa zakašnjenjem. Dok smo izlazili iz vlaka ispred kolodvora probao sam se orijentirati. Preko puta stanice dočekao me dosad neviđeni prostrani trg sa svojim znamenitostima. Prvi put ugledao sam kip jahača na konju i ne znajući da je to spomen prvom hrvatskom kralju.
Oko mene sve je tako golemo i nepoznato. Izgubio sam orijentaciju i ne mogu odrediti iz kojeg smo pravca došli.
Da nisam s Perišom i Zekom ne bih znao kuda i s kojim tramvajem trebam ići.
Dijelova sam uplašeno i izgubljeno. Divio sam se mojim pratiocima kako se dogovaraju s kojim ćemo tramvajem do Ravnica i gdje bi bilo najprikladnije presjesti na jedanaesticu.
Zeko je platio karte za svu trojicu prijeteći nam da ćemo to već odraditi u njegovoj radioni.
Na Ravnicama, dvjestotinjak metara niz potok, točno tamo gdje se danas nalazi tvornica čokolade "Kraš", ispred male barake dočekali su nas moji domaćini. Kod njih ću se privremeno smjestiti.
Dok su se Periša i Zeko vraćali u svoj stan opet me stegnuo grč u grlu. Ovo je previše rastanaka za dijete u jednom danu.
Plači mališa koliko te volja, nema ti pomoći. Pošao si na put na kojemu ćeš biti posve sam u brizi za sebe i svoje probleme. Čim prije to shvatiš tim prije će ti biti lakše.
U maloj baraci okruženoj cvijećem, usred plantaže rajčica i paprike ostati ću naredna tri mjeseca.
Borio sam se da ne zaspim dok smo se dogovarali tko će me sutra odvesti na prijemni ispit.
Zaspao sam u razmišljanju kako se sutra moram "ukrcati" na vlastiti vlak, vlak sudbine i života. Ne smijem zakazati, jer krivo prebačena skretnica vratila bi me na polaznu stanicu.
To se nikako nije smjelo dogoditi!
PS;
Čuvam uspomenu na sestre Ivu i Maru Letića, te brata im Marijana, koji su mi nesebično pomogli dok sam kretao u život.
Jednako su mi drage uspomene na Stipu Zeca Rakušina i njegovu "Mađaricu" koji su me toliko puta vozili sigurno i bez zakašnjenja.
Počivajte u miru, dragi moji. Nisam vas zaboravio.
(Vezano uz naslov "Ima izaći")
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)
Primjedbe
Objavi komentar