Točno prije dvije godine, baš u povodu crkvenog praznika Srca Isusova, na blog sam postavio tekst u kojemu sam se nostalgično osvrnuo na prošla vremena i način kako se taj dan u prošlosti proslavljao.
Neću i nema potrebe vraćati se više u davnu prošlost i pisati o tome kako je to nekada bilo.
No, treba spomenuti i apelirati na mlade ljude da nikada ne zaborave običaje iz te čiste i primjerene prošlosti.
Znao sam da će se i ove godine tradicionalni svitnjak (krijes) paliti na Vlaki, na istom mjestu gdje se stoljećima palio i da će se pokraj njega zaoriti ganga.
Točno u 22.00 sata oko svitnjaka se okupilo domaće stanovništvo, ali i Krstačani koji su za ovu priliku došli iz Splita, Zagreba, Novoga Sada, pa čak i iz daleke Australije.
Zapaljen je veliki svitnjak koji se po svojoj veličini mogao nositi sa svima koji su do danas zapaljeni.
Dok se plamen propinjao visoko prema nebu stvorio se dojam kao da je nadnaravno biće koje želi pokazati svu svoju veličinu baš kao da mu je ovo zadnji put. Njegova svjetlost u mrkloj noći stvorila je nesvakidašnji ugođaj u kojemu veselje i pjesma dolaze sami od sebe. I tako do duboko u noć.
Pored svega lijepog, osjećao sam se nekako tužno? Moju tugu izazvala je strašna pomisao na buduće vrijeme u kojemu će biti teško naći one koji bi održali tradiciju.
Naselje je demografski posve propalo. Dugo se nije nitko oženio i djecu porodio.
Stanovništvo je osuđeno na lagani ali sigurni nestanak. U zadnjih 50 godina broj stanovnika smanjio se za više od deset puta. Preostalo ih je samo sedamdesetak.
Žalostan sam što s njima umire i taj neki drugačiji svijet, svijet zajedništva i jednostavnosti, koji nećete pronaći u budućim udžbenicima povijesti. Neće biti niti tih dobrih ljudi koji bi vam mogli ispričati sve te bajkovite, vesele i tužne doživljaje jednog malog mjesta isprepletenog sudbinama.
Ipak, ako budem živ iduće godine doći ću ponovno. Dovesti ću i svoje unuke neka dožive radost svitnjaka. Biti će to prilika da im se ispriča pokoja priča i istina o vremenima u kojima je odnos među ljudima bio važniji od svega, o vremenima u kojima se silno držalo do obitelji i rodbinskih veza, kumstva i drugarstva. Pričati ću im o vremenima u kojima se izuzetno cijenilo ljudsko umijeće i rad, a iznad svega poštenje.....
Prolaze dani, proslave i svitnjaci, prolaze godine, proći će i život. Mi pomalo odlazimo, a oni koji iza nas ostaju, kada ostare, pretvoriti će se u ovakva bića kakvi smo mi danas. No, poslije njih nestat će svitnjaka i drugih jednako dragih običaja kojima su se radovale stotine generacija.
Gotovo je nemoguće zamisliti to neko skoro vrijeme u kojemu se više neće vidjeti plamen svitnjaka na Vlaki.
Ma koliko god bio velik neće ga imati tko zapaliti!
Kada za to dođe vrijeme biti će to znak da je nestao posljednji Krstačanin i s njim običaji ovoga kraja.
Do idućeg puta zdravi i veseli bili.
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)
Primjedbe
Objavi komentar