OTIŠLI ZAUVIJEK

 

Na prelijepim proplancima ili zavjetrinama prekrivenim mediteranskim raslinjem, u sjenama razgranatih murvi, kljena i kostela, ponosno stoje i prkose vremenu sadašnjem i onome koje će tek doći.

Nijemo i dostojanstveno čekaju svoje stanovnike isto onako kako su godinama njihove brižne stanovnice čekale svoje muževe, sinove i braću.

Tihe, mirne i samozatajne. Na njima se ne može prepoznati da li odmaraju ili su toliko ponosite pa u svom miru skrivaju bol za onima koji su ih upravo takve i na tom mjestu sagradili, u njima živjeli i onda napustili. To su prazne kuće.

Uzaludna im je upornost. Suviše je puno prošlo vremena u čekanju, bez rezultata.

Nema više razdraganih suza sreće, niti čvrstih zagrljaja, niti poljubaca, koji su se dijelili umornim težacima i radnicima.
Nema razdragane djece, tih malih vragolana, koji su bezbrižnim igrama i smijehom unosili radost i veselje.

Nema čak ni tko ponuditi prijateljsku čašu vina, koja se tradicionalno nudila putniku, prijatelju i došljaku.

U njima nitko ne živi i gotovo sam siguran da nikada više i neće živjeti. Nikada!
Nitko u njih ne dolazi. Mnogi su iz njih otišli trbuhom za kruhom, a neki u nepovratnost. 

Ostavih kuće i cijelo naselje da uz iscrpljujući “koncert” tišine miruju i uživaju u rajskoj ljepoti, prebirući po uspomenama iz prošlih vremena.  

Sve je tako lijepo i blaženo ali sujetno i tužno.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili! 

Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)