Slaganje i ravnanje suhih listova duhana - pačenje, bio je posao koji se na selu
obavljao u kasnu jesen i početkom zime, vrijeme kada su ostali
poljoprivredni poslovi davno završili. U njemu su podjednako
učestvovali mlađi i stariji, muškarci i žene pa i djeca.
Radilo se u parovima, tako što su osobe sjedile jedna nasuprot drugoj i zajedničkim "peglanjem" listova duhan slagali u pakove.
U stara vremena to je bilo, pored sijela, jedno od ljepših druženja na kojima su se i mladi i stari veselili, zbijali šale, pjevali, jeli i pili, a usput korisno radili.
Parovi su se takmičili tko će više duhana složiti i izravnati, pa su se međusobno birali i ne samo da budu najbolji. Veću ulogu u odabiru partnera imala je međusobna simpatija. To je bila izuzetna prilika da simpatiju imate blizu sebe i da joj se nesmetano udvarate.
U večerima duhana započele su mnoge ljubavi koje su završile sretnim brakom, no bilo je i onih čija je ljubav ostala vječno mlada i nevina pa se i danas u mislima nosi kao najljepši trenutak života. Oni koji su se usrećili, nisu važni, ali evo priče o jednom paru koji spada u one druge.
Radilo se u Mile Ljubićeve - Šante. Kod Mićine kuće skupilo se naroda i više nego je moglo sjesti za dugačku i široku dasku, mjesto gdje se sjedilo i duhan ravnalo.
Te večeri, naš junak, za ovu priliku nazvati ću ga Krešo, nije bio nešto raspoložen pa mu se nije žurilo doći na početak. U ostalom nije ni došao da pomogne raditi. Njegova briga bila je dopratiti kući stariju sestru.
Kada se Krešo priključio društvu, posao je bio već daleko odmakao.
"Razbudio" se tek kada je među prisutnima zapazio vrlo lijepu i njemu nepoznatu djevojku od nekih šesnaest ili sedamnaest godina. Odjeća, te crna, duga i moderno uređena kosa izdvajali su je od domaćih cura. Nije imala partnera pa je na kraju stola mirno i zamišljeno sjedila sama.
Kasnije je saznao da je Primorka i da joj je ime Mirta. Došla je za zimske praznike u posjet kod Šante. Vjerojatno zbog toga što je bila fureštica i za domaće ljude nepoznata, ostala je usamljena, iako se po držanju vidjelo da želi ravnopravno učestvovati u društvu.
Naš junak Krešo, inače zgodan i naočit momak, nije gubio vrijeme. Odmah je sjeo nasuprot Mirte učtivo zamolivši da mu bude partnerica. Ona ga odmah nije primijetila, no njegov glas trgnuo ju je iz sanjarenja. Pogledala ga je tek kada joj je pružajući ruku i rekao svoje ime. Izraz njezina lica i očiju odavali su izuzetno nježnu, lijepu i produhovljenu osobu, koja se svom snagom otimala da ne zaplače. Na plač ju je vjerojatno navela osamljenost koju joj je nehotično namijenilo za nju nepoznato društvo.
U smislu ohrabrenja Krešo joj je uputio nekoliko ne baš uvjerljivih riječi, no na tome je i ostalo, jer je i sam bio zbunjen slikom koja mu se ukazala.
Blagi osmijeh i zbunjeni pogled kojima su ga pogledale te lijepe i blage ali plačljive oči u jednom trenutku u Kreši pobudiše nešto ogromno i veličanstveno, nešto što do tada nije doživio. U tili čas osjetio je kao da stotine munja kruži njegovim tijelom, a gromovi, sudarajući se u glavi oduzeli su mu pokret i razum.
Uz sva svoja nastojanja da se pokrene i nešto napravi ostao je kao ukopan. Očito da je bio zbunjen i nespreman za trenutak i situaciju u kojoj se našao.
Okolina promatrajući ih onako zbunjene odmah je počela sa zadirkivanjem, a oni oboje nakon početnog šoka počeše nekako sa slaganjem duhana. Da bi prekinuo šutnju Krešo je mucajući Mirti počeo objašnjavati i drhtavim rukama pokazivati kako se to radi.
Kada je šok popustio Mirta je prva došla k sebi pa je pogledima Krešu stalno hrabrila.
Što je vrijeme više odmicalo sve brže i lakše su radili. Krešo je primijetio Mirtine stidljive poglede kojima bi ga krišom pogledavala, naročito kada bi duže vrijeme zadržao svoje ruke na njenima. Svaki pogled i dodir u njima su stvarali jedno izuzetno uzbuđenje koje su samo njih dvoje uzajamno osjećali.
Večer je završila i spremali su se svojim kućama. Mirta, napeta kao strijela, stalno je bila pored Kreše, pa su se zajedno s njegovom sestrom uputili preko Ljiljače prema Šantinoj kući. Nisu se žurili, a sestra vidjevši da ne pripada u to društvo ostavi ih i uputi se sama kući.
Iako je padao snijeg noć je bila tiha i ugodna, kao stvorena za zaljubljene.
Krešina džepna lampa jedva da je osvjetljavala stazu kojom su se kretali. Mirta nije bila vična putu, pa da bi lakše i sigurnije hodala Krešo ju nježno obgrli oko struka, a ona lagana kao pero podatno i mazno se predade njegovu vođenju gotovo se uvlačeći u njegov zagrljaj.
Bilo mu je vrlo ugodno što se tako ponašala.
Cijelim putem nisu progovorili niti riječi. I onako su u ovakvim situacijama bile suvišne.
Njegov zagrljaj oko njenog vitkog tijela govorio mu je puno više. Mirtini nježni i nenamjerni dodiri, njeni pogledi pa i obostrana šutnja jasno su ukazivali da mu se Mirta potpuno predala. Od prvog trenutka od kada je ugledala Krešu nesebično i bez srama davala je do znanja da mu pripada cijelim svojim bićem.
Hodala je pored njega dostojanstveno, tiho i mirno gotovo ne dodirujući snijegom pokriveni put. Istinski je uživala u svemu pa i u tišini koja ih je pratila.
Tako stigoše do Šantine kuće i od snijega, koji je padao sve jače, skloniše se pod krošnju moćne datule.
Krešo se potajno veselio što snijeg pada, misleći da će spriječiti svoj odlazak jutarnjim autobusom.
Mirtin struk još uvijek je bio u njegovim rukama. Nije se otimala, naprotiv! Privila se uz njega još čvršće. Osjetio je da drhti, ali ne od zime.
Šutnju koja ih je i dalje držala u svom zagrljaju prekinuo je Mirtin uzdah. U mraku su joj se vidjele suzne oči, no nisu bile žalosne. Sjale su srećom i zadovoljstvom. U čarobnom iščekivanju Krešinih dodira, u Mirti su popustile sve zabrane i opiranja. Važni su bili samo njih dvoje i ljubavni zanos koji ih je sve više obuzimao. Sve ostalo potisnuto je na periferiju pameti.
Oboje su osjetili beskrajnu želju da se u ovoj snježnoj noći jedno drugom nesebično daruju.
U jednom trenutku njihova tijela nađoše se u strastvenom zagrljaju prepuštajući se obostranom pripadanju.
Vrijeme je stalo. Nestalo je svega, zime i snijega i cijele okoline. Ostali su sami ispod datule sa svojim zajedničkim užitkom.
"Sretna sam Krešo, jako sretna", bile su na kraju riječi kojima se Mirta htjela oprostiti, no i dalje je ostala u čvrstom zagrljaju, kao bršljan nježno se privijajući uz Krešino tijelo.
Teško se rastati s nekim s kim si doživio u jednoj noći toliko lijepog i veličanstvenog, znajući da će vas za koji sat kilometri razdvajati i da se, možda, nikada više nećete vidjeti?
Ipak, nakon svega slijedio je poljubac i čvrst zagrljaj za rastanak.
Zora i novi dan bili su na pomolu. Čekajući ranu prugu, još uvijek pod jakim dojmom, Krešo je razmišljao o protekloj večeri i čudnoj vezi koja je nastala u trenutku kraćem od treptaja oka.
S tisuću pitanja i ni jednim odgovorom ulazeći u prugu Krešo je zadnji put pogledao staru datulu i tragove koje su njih dvoje ostavili u snijegu.
2.
Od njihova susreta prošle su godine i godine. Krešo je završio škole, otišao u vojsku, oženio se, dobio djecu, ali Mirta mu nije izlazila iz sjećanja. Poslije one zimske večeri nikada više za nju nije čuo niti se s njom sreo. Naprosto kroz život su im se putovi razišli i nisu imali doticajnih točaka.
Ipak, negdje prije dvadesetak godina službeni put Krešu dovede u Rovinj. U hotelu na recepciji predao je dokumente i otišao ravno na večeru. Za vrijeme večere prišao mu je šef sale i zamolio ga da se nakon objeda javi na recepciju.
Društvo s kojim je došao razišlo se, po običaju svatko u svoju sobu, a on na recepciju.
Nije ni primijetio da ga recepcionarka uspoređuje sa slikom na osobnoj iskaznici, te predajući mu dokument izusti; "ljepši ste u prirodi". I ne gledajući sugovornicu Krešo pomisli; lude li osobe. Što se jedne recepcionarke tiče kako joj gost izgleda. Prešao je preko primjedbe i nije na nju odgovorio, no kada je htio poći slijedilo je opet iznenađenje? Spominjući mu ime reče; "zar me ne prepoznajete"? Ne, otkud? U ostalom Krešo je u Rovinju bio svega par puta.
Razgovor se nastavio s njene strane tiho i nježno uz blagi osmjeh, a njegove riječi bile su kao sjekirom odsječene i bezvoljne s malom dozom sarkazma.
U jednom trenutku spomenula je Krstatice i duhan? Ni tada Krešo nije mogao ukopčati svoju memoriju da mu korisno služi.
Završavala joj je večernja smjena pa recepcionarka Krešu zamoli da se nađu u aperitiv baru kako bi mu sve pojasnila.
Krešina radoznalost učinila je svoje. Pristao je, iako nikako nije mogao dokučiti o komu i čemu se radi. Lice osobe s recepcije kao da je negdje vidio, no nije ga mogao pouzdano smjestiti u njemu poznata.
Nakon nekoliko minuta sjedili su i pijuckali lagana pića koje je netko postavio za stol prije nego su došli i sjeli.
Počeli su oprezno pričati o svemu i svačemu sve dok ljepuškasta gospođa srednjih godina nije rekla tko je i od kud poznaje Krešu.
Krešo nije mogao povjerovati svojim očima. Da je recepcionarka onaj nejaki curetak duge crne kose? Da je upravo ona onaj mirisni cvijet koji je okitio njegovo momaštvo i prvu ljubav?
Zar je moguće da je to Mirta? Da, bila je to upravo ona. Još uvijek je zadržala mladenačku ljepotu s nevjerojatno jednostavnim i nenametljivim držanjem. Ni velika posjekotina nije joj mogla sakriti karakteristične crte lica protkane s po kojom borom.
Što ju je Krešo više gledao sve mu se više činilo da se Mirta nije ni za dlaku izmijenila. Ostala je posve ista, prirodna i prepoznatljiva sa stidljivim ali iskrenim pogledom, koji je bio njen, moglo bi se reći, zaštitni znak. I sada dok je pričala pogledom je tražila Krešine oči na isti način kao i onda kada su je, pačeći duhan, milovale njegove ruke.
Mirta je fizički izgledala više nego dobro. Odjevena ležerno, ali s ukusom, malo popunjene, ali još uvijek vitke i mladenačke linije. Zdrava i prirodna kosa namještena da istakne lijepe crte lica, a opet da vješto sakrije ožiljak nastao u prometnoj nesreći. Sve u svemu bila je to lijepa, zrela žena potpuno svjesna svojih fizičkih vrijednosti, samo što ih je, moglo bi se reći, stidljivo isticala. Ono što je tu fizičku kompoziciju činilo još ljepšom bilo je mirno, nenametljivo i dostojanstveno držanje.
Krešo i Mirta složili su se da je ovo drugi puta kako im je sudbina bila sklona. Prvi put ih je upoznala, pokrećući u njima čarobnu kemiju koja ih je ujedinila u jednu osobu istih pogleda, mišljenja i želja, a sada nakon toliko vremena ponovno ih približila na zagrljaj daleko.
Svakako da i osobna iskaznica, ime i upisano mjesto rođenja dalo je Mirti putokaz, jer drugačije nikada ne bi u Kreši prepoznala svoju ljubav.
Iznenađenje pomiješano s radošću toliko su Krešu bili obuzeli da je počeo častiti i nepoznate goste, pa i barmena.
Bilo je kasno i za šankom ostadoše samo njih troje. Barmen im se bio odavno pridružio, pa i on poče piti, povremeno učestvujući u razgovoru.
Malo od sreće, a više od pića našem se junaku jezik bio razvezao. Osjetio je neodoljivu potrebu da prisutnom barmenu ispriča priču o Mirti i njihovom davnom susretu.
Pričajući nježnu priču baš onako kako ju je Krešo bio doživio, Mirta mu je sve češće upadala u riječ ispravljajući neke detalje sve dok jednom nije sama nastavila pričati opisujući njihov susret onako kako ga je ona doživjela. Njena priča nije se razlikovala od Krešine, jedino što je ona spominjala mnoge detalje koje Krešo nikad ne bi rekao. Mirta se nije stidjela sadržaja priče, dapače, uživala je u svojoj priči i kao da se, pričajući pred Krešom, željela rasteretiti s nečim što ju je užasno zaokupljalo cijeli život.
Barmen, neki veseli i simpatični čovjek, određen i smiren, bio je oduševljen Krešinom pričom, a za Mirtinu, iako se radilo o istom događaju, reče da ju je čuo stotinu puta.
Piće je Krešu bilo prilično dotuklo pa nije obraćao pažnju na barmenove primjedbe. Više se bavio samim sobom, gledajući kako se najlakše izvući iz nesretnog zagrljaja prekomjerne čašice. Nenaviknut na piće i sva ta čudna događanja učinila su svoje.
Dok su Mirta i barmen pospremali šank Krešo iskoristi priliku i neprimjetno se udalji prema liftu. Bio je zadnji čas da se domogne svoje sobe. Dugo nije mogao zaspati i ne samo zbog pićem zamućenog uma. Košmar sastavljen od slika prošlosti i onoga što je danas doživio nije mu dao da se smiri i da zaspi.
Utonuo je u san tek kad ga je podsvijest "uvjerila" da Mirtu iz mladosti ne može zamijeniti i potisnuti u zaborav nitko pa ni ova Mirta koju je malo prije ostavio za šankom.
3.
Sutradan u kasno poslijepodne Krešo se spremao napustiti hotel. Podmirujući hotelski račun zapazio je da nije opterećen s troškom pića kojega je popio prošle noći u društvu Mirte i barmena.
Nije ga valjda Mirta častila? Ne, ne može dozvoliti da ga Mirta časti.
Potražio je Mirtu i nađe je u baru kako šapuće s barmenom. Prije nego je bilo što rekao Mirta uhvati Krešinu ruku i reče da je barmen sve platio. Kreši je bilo čudno da ga časti barmen, čovjek kojega jedva da i pozna, pa je inzistirao na plaćanju računa.
No Mirta se nije dala. Naručila je, kako je rekla, oproštajno piće i zamolila barmena da se zvanično upozna s Krešom.
Poslije rukovanja i upoznavanja, Mirta uz svu ozbiljnost koju je trenutak zahtijevao zapita Krešu; "Sviđa li ti se moj muž"? U tom trenutku Krešu kao da je udario brzi vlak. Nastao je jezovit tajac, koji je trajao svega par sekundi, a Kreši se učinilo da je bio dugačak kao vječnost. Ostao je posramljen i gotovo jadan. Mirta i barmen vidjevši ga tako zabezeknuta i jadnog prasnuše u ludi smijeh.
Ispraćajući Krešu ispred hotela s obećanjem da će ostati u kontaktu, Mirta se bez srama i ustručavanja baci Kreši u zagrljaj, ljubeći ga na isti način kao nekada davno, uz riječi da je opet sretna.
Ni ovaj poljubac nije trajao duže od sekunde ili dvije, ali kao da su u njega oboje unijeli sve nježnosti i sve poljupce koje su kroz prošlost propustili.
Upitni Krešin pogled kao da je Mirti dao dodatnu odvažnost. Grleći istovremeno Serđa i Krešu ova razumna i ponosita žena iskreno im je priznala da su njih dvojica bili jedini muškarci u njenom životu.
Što se više udaljavao od Rovinja, Krešo je sve više sam sebi predbacivao što nije ostao još jedan dan. I onako posao nije posve dogotovio. Možda je trebao biti s Mirtom, da popričaju o svemu ili ju je barem trebao upitati želi li da ostane?
Analizirajući sve detalje od trenutka kada se sastao s Mirtom ni jedan nije davao moguću prepoznatljivost da jedno drugo žele više od onoga nego što se desilo u zadnji dan. Možda i cjelokupna situacija nije bila takva da im je išla na ruku. Krešo se osjećao kao da je tek jučer upoznao jednu dopadljivu ženu, koju bi rado da je njegova, no jednostavno nije znao ili nije imao hrabrosti da uđe u igru s nekim tko mu je već bio darovao i dušu i tijelo.
Posve je bio siguran da je dobro što nije ostao. Snažno je vjerovao da je njihov slučaj jedinstven i da se ne može ponoviti, pa niti ni od njih samih. U ostalom zašto i ponavljati nešto kada ponovljeno nikad neće nadmašiti ili dostići ono prvo.
Ponekad, dok su još radili, Krešo se čuo s Mirtom i njenim Serđom, bez da ga je bilo i najmanje stid jedne mladenačke ljubavi, o kojoj se maštalo tolike godine.
Mirtu život nije mazio. Odmah nakon njihova prvog rastanka ostala je bez roditelja, pa je školu nastavila kod strica u Austriji. Radila je u nekoliko europskih država sve dok se sa Serđom nije skrasila u Rovinju.
Otvoreno je priznala da joj je davna ljubav stotine puta bila jedina potpora u teškim i usamljenim trenucima, a posebno kada je izgubila sina, po svemu sudeći, vlastitom krivnjom.
No ipak, sjećanja na prošlost nisu joj uvijek donosila ugodu i zadovoljstvo.
Sve mora imati svoj početak i temelj. Mirta je temelje i početke ljubavnih užitaka stekla davno u jednoj snježnoj noći dok je bila na početku djevojaštva. Kasnije, sve što je u ljubavnom životu imala i doživjela bilo je podvrgnuto, kako kaže, usporedbi i kritici.
Svoju beskrajnu želju, da joj bude još jednom onako kao nekada pretvorila je u uzaludnu patnju. Ostajala je uskraćena u užicima, naprosto zato jer joj je nedostajala "kemija" prve ljubavi!
Bila je to njena greška i umišljaj, koji su gotovo odmah nestali onog trenutka kada su njih dvoje priču ispričali i Serđa uvjerili u njenu istinitost.
Serđo je pak Krešu uvjeravao da se Mirta od njihova rovinjskog susreta znatno promijenila i to na bolje. Kaže da se pretvorila iz jedne mirne i plahe osobe u osobu punu samopouzdanja i ponosa.
Vjeruje da je na nju snažno utjecao njihov zajednički susret i Krešino priznanje da nije zaboravio čarobne osjećaje koje je s njom doživio u zajedničkoj "sekundi ljubavi".
I na kraju, Mirta je priznala da joj je beskrajno drago što se Krešo nakon tolikih godina u tančine sjećao njihova susreta i svih detalja, a posebno što je svoje osjećaje na dostojanstven način ispričao pred njenim mužom, koji usput rečeno do tada nikad nije povjerovao u njenu priču.
Mirta i Serđo već se dugo nisu javili. Vrijeme i okolnosti učinili su svoje, no Krešo je veliki optimist, nadajući se da ih sudbina nije zaboravila.
Vjerujući u onu izreku; srce čovjeku smišlja put, a sudbina mu upravlja koracima, Krešo još ne gubi nadu!
Što rade sada Mirta i Serđo i da li su još živi pitanje je na koje će sudbina dati odgovor? Možda će mi prijatelj Krešo dati otvorene ruke u svrhu potrage za Mirtom i Serđom i putovima kojim su krenuli.
Svakako, ako nešto saznam, uz dozvolu Kreše i vi će te o tome moći čitati na ovom blogu.
A naš Krešo i danas kad prođe ispred Šantine kuće uzaludno pogledom traži staru datulu ispod čije je krošnje nekad davno strastveno volio i bio voljen.
Prošlost mu nije iščezla iz pamćenja, no stalno i nepotrebno ga muči jedna dilema; da li je one čarobne noći zaista padao snijeg ili su umjesto snijega padale latice ocvalih bajama?!
Ako ne vjerujete u priču, Krešo ima dokaz da je istinita. Uvjeriti će vas pokazujući stari vadičep na kojemu je prije dvadesetak godina u Rovinju Mirta upisala svoje ime.
Dakako, nije preporučljivo da sve ovo prepričavate pred Krešinom ženom. Mogli bi umjesto piva dobiti vadičep u glavu!
Zato svaki puta kada vas neka domaćica časti oprezno pogledajte vadičep. Možda je upravo ona Krešina žena.
Zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Radilo se u parovima, tako što su osobe sjedile jedna nasuprot drugoj i zajedničkim "peglanjem" listova duhan slagali u pakove.
U stara vremena to je bilo, pored sijela, jedno od ljepših druženja na kojima su se i mladi i stari veselili, zbijali šale, pjevali, jeli i pili, a usput korisno radili.
Parovi su se takmičili tko će više duhana složiti i izravnati, pa su se međusobno birali i ne samo da budu najbolji. Veću ulogu u odabiru partnera imala je međusobna simpatija. To je bila izuzetna prilika da simpatiju imate blizu sebe i da joj se nesmetano udvarate.
U večerima duhana započele su mnoge ljubavi koje su završile sretnim brakom, no bilo je i onih čija je ljubav ostala vječno mlada i nevina pa se i danas u mislima nosi kao najljepši trenutak života. Oni koji su se usrećili, nisu važni, ali evo priče o jednom paru koji spada u one druge.
Radilo se u Mile Ljubićeve - Šante. Kod Mićine kuće skupilo se naroda i više nego je moglo sjesti za dugačku i široku dasku, mjesto gdje se sjedilo i duhan ravnalo.
Te večeri, naš junak, za ovu priliku nazvati ću ga Krešo, nije bio nešto raspoložen pa mu se nije žurilo doći na početak. U ostalom nije ni došao da pomogne raditi. Njegova briga bila je dopratiti kući stariju sestru.
Kada se Krešo priključio društvu, posao je bio već daleko odmakao.
"Razbudio" se tek kada je među prisutnima zapazio vrlo lijepu i njemu nepoznatu djevojku od nekih šesnaest ili sedamnaest godina. Odjeća, te crna, duga i moderno uređena kosa izdvajali su je od domaćih cura. Nije imala partnera pa je na kraju stola mirno i zamišljeno sjedila sama.
Kasnije je saznao da je Primorka i da joj je ime Mirta. Došla je za zimske praznike u posjet kod Šante. Vjerojatno zbog toga što je bila fureštica i za domaće ljude nepoznata, ostala je usamljena, iako se po držanju vidjelo da želi ravnopravno učestvovati u društvu.
Naš junak Krešo, inače zgodan i naočit momak, nije gubio vrijeme. Odmah je sjeo nasuprot Mirte učtivo zamolivši da mu bude partnerica. Ona ga odmah nije primijetila, no njegov glas trgnuo ju je iz sanjarenja. Pogledala ga je tek kada joj je pružajući ruku i rekao svoje ime. Izraz njezina lica i očiju odavali su izuzetno nježnu, lijepu i produhovljenu osobu, koja se svom snagom otimala da ne zaplače. Na plač ju je vjerojatno navela osamljenost koju joj je nehotično namijenilo za nju nepoznato društvo.
U smislu ohrabrenja Krešo joj je uputio nekoliko ne baš uvjerljivih riječi, no na tome je i ostalo, jer je i sam bio zbunjen slikom koja mu se ukazala.
Blagi osmijeh i zbunjeni pogled kojima su ga pogledale te lijepe i blage ali plačljive oči u jednom trenutku u Kreši pobudiše nešto ogromno i veličanstveno, nešto što do tada nije doživio. U tili čas osjetio je kao da stotine munja kruži njegovim tijelom, a gromovi, sudarajući se u glavi oduzeli su mu pokret i razum.
Uz sva svoja nastojanja da se pokrene i nešto napravi ostao je kao ukopan. Očito da je bio zbunjen i nespreman za trenutak i situaciju u kojoj se našao.
Okolina promatrajući ih onako zbunjene odmah je počela sa zadirkivanjem, a oni oboje nakon početnog šoka počeše nekako sa slaganjem duhana. Da bi prekinuo šutnju Krešo je mucajući Mirti počeo objašnjavati i drhtavim rukama pokazivati kako se to radi.
Kada je šok popustio Mirta je prva došla k sebi pa je pogledima Krešu stalno hrabrila.
Što je vrijeme više odmicalo sve brže i lakše su radili. Krešo je primijetio Mirtine stidljive poglede kojima bi ga krišom pogledavala, naročito kada bi duže vrijeme zadržao svoje ruke na njenima. Svaki pogled i dodir u njima su stvarali jedno izuzetno uzbuđenje koje su samo njih dvoje uzajamno osjećali.
Večer je završila i spremali su se svojim kućama. Mirta, napeta kao strijela, stalno je bila pored Kreše, pa su se zajedno s njegovom sestrom uputili preko Ljiljače prema Šantinoj kući. Nisu se žurili, a sestra vidjevši da ne pripada u to društvo ostavi ih i uputi se sama kući.
Iako je padao snijeg noć je bila tiha i ugodna, kao stvorena za zaljubljene.
Krešina džepna lampa jedva da je osvjetljavala stazu kojom su se kretali. Mirta nije bila vična putu, pa da bi lakše i sigurnije hodala Krešo ju nježno obgrli oko struka, a ona lagana kao pero podatno i mazno se predade njegovu vođenju gotovo se uvlačeći u njegov zagrljaj.
Bilo mu je vrlo ugodno što se tako ponašala.
Cijelim putem nisu progovorili niti riječi. I onako su u ovakvim situacijama bile suvišne.
Njegov zagrljaj oko njenog vitkog tijela govorio mu je puno više. Mirtini nježni i nenamjerni dodiri, njeni pogledi pa i obostrana šutnja jasno su ukazivali da mu se Mirta potpuno predala. Od prvog trenutka od kada je ugledala Krešu nesebično i bez srama davala je do znanja da mu pripada cijelim svojim bićem.
Hodala je pored njega dostojanstveno, tiho i mirno gotovo ne dodirujući snijegom pokriveni put. Istinski je uživala u svemu pa i u tišini koja ih je pratila.
Tako stigoše do Šantine kuće i od snijega, koji je padao sve jače, skloniše se pod krošnju moćne datule.
Krešo se potajno veselio što snijeg pada, misleći da će spriječiti svoj odlazak jutarnjim autobusom.
Mirtin struk još uvijek je bio u njegovim rukama. Nije se otimala, naprotiv! Privila se uz njega još čvršće. Osjetio je da drhti, ali ne od zime.
Šutnju koja ih je i dalje držala u svom zagrljaju prekinuo je Mirtin uzdah. U mraku su joj se vidjele suzne oči, no nisu bile žalosne. Sjale su srećom i zadovoljstvom. U čarobnom iščekivanju Krešinih dodira, u Mirti su popustile sve zabrane i opiranja. Važni su bili samo njih dvoje i ljubavni zanos koji ih je sve više obuzimao. Sve ostalo potisnuto je na periferiju pameti.
Oboje su osjetili beskrajnu želju da se u ovoj snježnoj noći jedno drugom nesebično daruju.
U jednom trenutku njihova tijela nađoše se u strastvenom zagrljaju prepuštajući se obostranom pripadanju.
Vrijeme je stalo. Nestalo je svega, zime i snijega i cijele okoline. Ostali su sami ispod datule sa svojim zajedničkim užitkom.
"Sretna sam Krešo, jako sretna", bile su na kraju riječi kojima se Mirta htjela oprostiti, no i dalje je ostala u čvrstom zagrljaju, kao bršljan nježno se privijajući uz Krešino tijelo.
Teško se rastati s nekim s kim si doživio u jednoj noći toliko lijepog i veličanstvenog, znajući da će vas za koji sat kilometri razdvajati i da se, možda, nikada više nećete vidjeti?
Ipak, nakon svega slijedio je poljubac i čvrst zagrljaj za rastanak.
Zora i novi dan bili su na pomolu. Čekajući ranu prugu, još uvijek pod jakim dojmom, Krešo je razmišljao o protekloj večeri i čudnoj vezi koja je nastala u trenutku kraćem od treptaja oka.
S tisuću pitanja i ni jednim odgovorom ulazeći u prugu Krešo je zadnji put pogledao staru datulu i tragove koje su njih dvoje ostavili u snijegu.
2.
Od njihova susreta prošle su godine i godine. Krešo je završio škole, otišao u vojsku, oženio se, dobio djecu, ali Mirta mu nije izlazila iz sjećanja. Poslije one zimske večeri nikada više za nju nije čuo niti se s njom sreo. Naprosto kroz život su im se putovi razišli i nisu imali doticajnih točaka.
Ipak, negdje prije dvadesetak godina službeni put Krešu dovede u Rovinj. U hotelu na recepciji predao je dokumente i otišao ravno na večeru. Za vrijeme večere prišao mu je šef sale i zamolio ga da se nakon objeda javi na recepciju.
Društvo s kojim je došao razišlo se, po običaju svatko u svoju sobu, a on na recepciju.
Nije ni primijetio da ga recepcionarka uspoređuje sa slikom na osobnoj iskaznici, te predajući mu dokument izusti; "ljepši ste u prirodi". I ne gledajući sugovornicu Krešo pomisli; lude li osobe. Što se jedne recepcionarke tiče kako joj gost izgleda. Prešao je preko primjedbe i nije na nju odgovorio, no kada je htio poći slijedilo je opet iznenađenje? Spominjući mu ime reče; "zar me ne prepoznajete"? Ne, otkud? U ostalom Krešo je u Rovinju bio svega par puta.
Razgovor se nastavio s njene strane tiho i nježno uz blagi osmjeh, a njegove riječi bile su kao sjekirom odsječene i bezvoljne s malom dozom sarkazma.
U jednom trenutku spomenula je Krstatice i duhan? Ni tada Krešo nije mogao ukopčati svoju memoriju da mu korisno služi.
Završavala joj je večernja smjena pa recepcionarka Krešu zamoli da se nađu u aperitiv baru kako bi mu sve pojasnila.
Krešina radoznalost učinila je svoje. Pristao je, iako nikako nije mogao dokučiti o komu i čemu se radi. Lice osobe s recepcije kao da je negdje vidio, no nije ga mogao pouzdano smjestiti u njemu poznata.
Nakon nekoliko minuta sjedili su i pijuckali lagana pića koje je netko postavio za stol prije nego su došli i sjeli.
Počeli su oprezno pričati o svemu i svačemu sve dok ljepuškasta gospođa srednjih godina nije rekla tko je i od kud poznaje Krešu.
Krešo nije mogao povjerovati svojim očima. Da je recepcionarka onaj nejaki curetak duge crne kose? Da je upravo ona onaj mirisni cvijet koji je okitio njegovo momaštvo i prvu ljubav?
Zar je moguće da je to Mirta? Da, bila je to upravo ona. Još uvijek je zadržala mladenačku ljepotu s nevjerojatno jednostavnim i nenametljivim držanjem. Ni velika posjekotina nije joj mogla sakriti karakteristične crte lica protkane s po kojom borom.
Što ju je Krešo više gledao sve mu se više činilo da se Mirta nije ni za dlaku izmijenila. Ostala je posve ista, prirodna i prepoznatljiva sa stidljivim ali iskrenim pogledom, koji je bio njen, moglo bi se reći, zaštitni znak. I sada dok je pričala pogledom je tražila Krešine oči na isti način kao i onda kada su je, pačeći duhan, milovale njegove ruke.
Mirta je fizički izgledala više nego dobro. Odjevena ležerno, ali s ukusom, malo popunjene, ali još uvijek vitke i mladenačke linije. Zdrava i prirodna kosa namještena da istakne lijepe crte lica, a opet da vješto sakrije ožiljak nastao u prometnoj nesreći. Sve u svemu bila je to lijepa, zrela žena potpuno svjesna svojih fizičkih vrijednosti, samo što ih je, moglo bi se reći, stidljivo isticala. Ono što je tu fizičku kompoziciju činilo još ljepšom bilo je mirno, nenametljivo i dostojanstveno držanje.
Krešo i Mirta složili su se da je ovo drugi puta kako im je sudbina bila sklona. Prvi put ih je upoznala, pokrećući u njima čarobnu kemiju koja ih je ujedinila u jednu osobu istih pogleda, mišljenja i želja, a sada nakon toliko vremena ponovno ih približila na zagrljaj daleko.
Svakako da i osobna iskaznica, ime i upisano mjesto rođenja dalo je Mirti putokaz, jer drugačije nikada ne bi u Kreši prepoznala svoju ljubav.
Iznenađenje pomiješano s radošću toliko su Krešu bili obuzeli da je počeo častiti i nepoznate goste, pa i barmena.
Bilo je kasno i za šankom ostadoše samo njih troje. Barmen im se bio odavno pridružio, pa i on poče piti, povremeno učestvujući u razgovoru.
Malo od sreće, a više od pića našem se junaku jezik bio razvezao. Osjetio je neodoljivu potrebu da prisutnom barmenu ispriča priču o Mirti i njihovom davnom susretu.
Pričajući nježnu priču baš onako kako ju je Krešo bio doživio, Mirta mu je sve češće upadala u riječ ispravljajući neke detalje sve dok jednom nije sama nastavila pričati opisujući njihov susret onako kako ga je ona doživjela. Njena priča nije se razlikovala od Krešine, jedino što je ona spominjala mnoge detalje koje Krešo nikad ne bi rekao. Mirta se nije stidjela sadržaja priče, dapače, uživala je u svojoj priči i kao da se, pričajući pred Krešom, željela rasteretiti s nečim što ju je užasno zaokupljalo cijeli život.
Barmen, neki veseli i simpatični čovjek, određen i smiren, bio je oduševljen Krešinom pričom, a za Mirtinu, iako se radilo o istom događaju, reče da ju je čuo stotinu puta.
Piće je Krešu bilo prilično dotuklo pa nije obraćao pažnju na barmenove primjedbe. Više se bavio samim sobom, gledajući kako se najlakše izvući iz nesretnog zagrljaja prekomjerne čašice. Nenaviknut na piće i sva ta čudna događanja učinila su svoje.
Dok su Mirta i barmen pospremali šank Krešo iskoristi priliku i neprimjetno se udalji prema liftu. Bio je zadnji čas da se domogne svoje sobe. Dugo nije mogao zaspati i ne samo zbog pićem zamućenog uma. Košmar sastavljen od slika prošlosti i onoga što je danas doživio nije mu dao da se smiri i da zaspi.
Utonuo je u san tek kad ga je podsvijest "uvjerila" da Mirtu iz mladosti ne može zamijeniti i potisnuti u zaborav nitko pa ni ova Mirta koju je malo prije ostavio za šankom.
3.
Sutradan u kasno poslijepodne Krešo se spremao napustiti hotel. Podmirujući hotelski račun zapazio je da nije opterećen s troškom pića kojega je popio prošle noći u društvu Mirte i barmena.
Nije ga valjda Mirta častila? Ne, ne može dozvoliti da ga Mirta časti.
Potražio je Mirtu i nađe je u baru kako šapuće s barmenom. Prije nego je bilo što rekao Mirta uhvati Krešinu ruku i reče da je barmen sve platio. Kreši je bilo čudno da ga časti barmen, čovjek kojega jedva da i pozna, pa je inzistirao na plaćanju računa.
No Mirta se nije dala. Naručila je, kako je rekla, oproštajno piće i zamolila barmena da se zvanično upozna s Krešom.
Poslije rukovanja i upoznavanja, Mirta uz svu ozbiljnost koju je trenutak zahtijevao zapita Krešu; "Sviđa li ti se moj muž"? U tom trenutku Krešu kao da je udario brzi vlak. Nastao je jezovit tajac, koji je trajao svega par sekundi, a Kreši se učinilo da je bio dugačak kao vječnost. Ostao je posramljen i gotovo jadan. Mirta i barmen vidjevši ga tako zabezeknuta i jadnog prasnuše u ludi smijeh.
Ispraćajući Krešu ispred hotela s obećanjem da će ostati u kontaktu, Mirta se bez srama i ustručavanja baci Kreši u zagrljaj, ljubeći ga na isti način kao nekada davno, uz riječi da je opet sretna.
Ni ovaj poljubac nije trajao duže od sekunde ili dvije, ali kao da su u njega oboje unijeli sve nježnosti i sve poljupce koje su kroz prošlost propustili.
Upitni Krešin pogled kao da je Mirti dao dodatnu odvažnost. Grleći istovremeno Serđa i Krešu ova razumna i ponosita žena iskreno im je priznala da su njih dvojica bili jedini muškarci u njenom životu.
Što se više udaljavao od Rovinja, Krešo je sve više sam sebi predbacivao što nije ostao još jedan dan. I onako posao nije posve dogotovio. Možda je trebao biti s Mirtom, da popričaju o svemu ili ju je barem trebao upitati želi li da ostane?
Analizirajući sve detalje od trenutka kada se sastao s Mirtom ni jedan nije davao moguću prepoznatljivost da jedno drugo žele više od onoga nego što se desilo u zadnji dan. Možda i cjelokupna situacija nije bila takva da im je išla na ruku. Krešo se osjećao kao da je tek jučer upoznao jednu dopadljivu ženu, koju bi rado da je njegova, no jednostavno nije znao ili nije imao hrabrosti da uđe u igru s nekim tko mu je već bio darovao i dušu i tijelo.
Posve je bio siguran da je dobro što nije ostao. Snažno je vjerovao da je njihov slučaj jedinstven i da se ne može ponoviti, pa niti ni od njih samih. U ostalom zašto i ponavljati nešto kada ponovljeno nikad neće nadmašiti ili dostići ono prvo.
Ponekad, dok su još radili, Krešo se čuo s Mirtom i njenim Serđom, bez da ga je bilo i najmanje stid jedne mladenačke ljubavi, o kojoj se maštalo tolike godine.
Mirtu život nije mazio. Odmah nakon njihova prvog rastanka ostala je bez roditelja, pa je školu nastavila kod strica u Austriji. Radila je u nekoliko europskih država sve dok se sa Serđom nije skrasila u Rovinju.
Otvoreno je priznala da joj je davna ljubav stotine puta bila jedina potpora u teškim i usamljenim trenucima, a posebno kada je izgubila sina, po svemu sudeći, vlastitom krivnjom.
No ipak, sjećanja na prošlost nisu joj uvijek donosila ugodu i zadovoljstvo.
Sve mora imati svoj početak i temelj. Mirta je temelje i početke ljubavnih užitaka stekla davno u jednoj snježnoj noći dok je bila na početku djevojaštva. Kasnije, sve što je u ljubavnom životu imala i doživjela bilo je podvrgnuto, kako kaže, usporedbi i kritici.
Svoju beskrajnu želju, da joj bude još jednom onako kao nekada pretvorila je u uzaludnu patnju. Ostajala je uskraćena u užicima, naprosto zato jer joj je nedostajala "kemija" prve ljubavi!
Bila je to njena greška i umišljaj, koji su gotovo odmah nestali onog trenutka kada su njih dvoje priču ispričali i Serđa uvjerili u njenu istinitost.
Serđo je pak Krešu uvjeravao da se Mirta od njihova rovinjskog susreta znatno promijenila i to na bolje. Kaže da se pretvorila iz jedne mirne i plahe osobe u osobu punu samopouzdanja i ponosa.
Vjeruje da je na nju snažno utjecao njihov zajednički susret i Krešino priznanje da nije zaboravio čarobne osjećaje koje je s njom doživio u zajedničkoj "sekundi ljubavi".
I na kraju, Mirta je priznala da joj je beskrajno drago što se Krešo nakon tolikih godina u tančine sjećao njihova susreta i svih detalja, a posebno što je svoje osjećaje na dostojanstven način ispričao pred njenim mužom, koji usput rečeno do tada nikad nije povjerovao u njenu priču.
Mirta i Serđo već se dugo nisu javili. Vrijeme i okolnosti učinili su svoje, no Krešo je veliki optimist, nadajući se da ih sudbina nije zaboravila.
Vjerujući u onu izreku; srce čovjeku smišlja put, a sudbina mu upravlja koracima, Krešo još ne gubi nadu!
Što rade sada Mirta i Serđo i da li su još živi pitanje je na koje će sudbina dati odgovor? Možda će mi prijatelj Krešo dati otvorene ruke u svrhu potrage za Mirtom i Serđom i putovima kojim su krenuli.
Svakako, ako nešto saznam, uz dozvolu Kreše i vi će te o tome moći čitati na ovom blogu.
A naš Krešo i danas kad prođe ispred Šantine kuće uzaludno pogledom traži staru datulu ispod čije je krošnje nekad davno strastveno volio i bio voljen.
Prošlost mu nije iščezla iz pamćenja, no stalno i nepotrebno ga muči jedna dilema; da li je one čarobne noći zaista padao snijeg ili su umjesto snijega padale latice ocvalih bajama?!
Ako ne vjerujete u priču, Krešo ima dokaz da je istinita. Uvjeriti će vas pokazujući stari vadičep na kojemu je prije dvadesetak godina u Rovinju Mirta upisala svoje ime.
Dakako, nije preporučljivo da sve ovo prepričavate pred Krešinom ženom. Mogli bi umjesto piva dobiti vadičep u glavu!
Zato svaki puta kada vas neka domaćica časti oprezno pogledajte vadičep. Možda je upravo ona Krešina žena.
Zdravi i veseli bili.
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar