IMA IZAĆ

 (U spomen na nedavno preminulog Petra Zec - Perišu # Vezano uz naslov "U vlaku sudbina").

 

Odsjaj zore iznad Lišnjića nagovještavao je vedar i lijep dan, a sat me upozoravao da je vrijeme ustajanja.
U prsima sam osjećao pritisak, a u glavi veliki košmar. Nije ni čudo što sam tako loše spavao. Neizvjesnost putovanja, strah i očekivanje nepoznatog učinilo je svoje.
Po prvi put putovao sam tako daleko, u Zagreb. S mojih trinaest godina, ma koliko god sam se pravio važan, ipak sam još dijete, koje bi putovanje rado zamijenilo s odmorom u majčinu krilu.
No, sudbina mi je odredila da se već u ranoj mladosti nosim sa životnim problemima, koje obično rješavaju odrasli. Tješila me činjenica da ima stotine meni sličnih, čija nejaka dječja leđa nose težak teret odluke, ići dalje ili stati i trajno ostati na polaznoj stanici.
Iz pravca Slivna još uvijek ne dopiru svjetla autobusa. Znači da još nije krenuo s polazišta.
Uzeo sam već spremljen kufer, pozdravio se s roditeljima, pa kroz Škalje prema autobusnoj stanici. Uski putić stisnut Vukinim i Bojkinim zidovima ne dozvoljava normalno kretanje, pa kroz tamu srljamo sestra i ja pazeći da se ne strovalimo u draču.
Tiho je i čujem samo naše korake i lavež Rošinih pasa. Jedva dišem. Grlo mi se steglo, a oči su pune suza. Potajno, da  sestra ne primijeti, plakao sam. Tužan sam, jer sam ostavio rodbinu, rodni kraj i njegove pitome njive, ledine i vinograde. 

 

Brišući suze ušli smo u čekaonicu, zapravo gostionicu, koju vlasnica Šanta ostavlja stalno otvorenom, da se putnici imaju gdje skloniti. Iza šanka pod svijetlom petrolejske lampe ugledao sam poznato lice kako priprema doručak. Na tanjuru pet-šest očišćenih slanih srdela umočenih u maslinovo ulje. To moj prijatelj Neven prije puta doručkuje. I on će na autobus. Putuje u Zadar, pa ćemo do Splita zajedno.

- Ma, kako ti se ovako rano dade jesti, upitah ga?

- Rađe mi se pridruži i pomozi da na brzinu ovo smažemo.

Za tren oka ugurao mi je u usta srdelu zajedno s komadićem kruha, ne obazirući se na moje odbijanje. Jedva sam zalogaj progutao, za razliku od njega. Neven je zaista s apetitom pojeo sve ostalo.

Malo iza, čuje se kako stari autobus teškom mukom vozi uz Koraćeve dolce. Prašnjava makadamska cesta puna rupa, prekopana vododerinama nastalim još u vrijeme proljetnih kiša znatno usporava vožnju.

Dok Nevenu pomažem dignuti kufere na krov autobusa, kondukter Bago nas savjetuje kako ih smjestiti da ne bi ispali, jer kako reče, on za njih neće odgovarati.
Kroz prašnjavi prozor osvrćem se i mahanjem ruke upućujem posljednji pozdrav uplakanoj sestri.
Nakon pet minuta vožnje čuje se Bagu kako samo njemu svojstvenom uzrečicom "ima izaći" upozorava vozača da stane. Nitko ne izlazi osim njega. Kod Zečeve plitvine ulaze braća Zeko i Periša. Odmah mi je lakše, jer ću do Zagreba imati društvo. Obećali su me odvesti na adresu gdje ću se privremeno smjestiti. U ostalom oni su već stari Zagrepčani, pa im to neće biti teško.
Drndanjem po prašnjavoj cesti i nesnosnim krivinama na sve jade stižemo u Zagvozd.
Pred Jutinom gostionom upravo se zaustavila pruga iz Vrgorca. Među putnicima prepoznajem Rašćance i Župljane; Pejkovića, Nuića, Turića, Pavlinovića, Knezovića i druge kolege iz imotske gimnazije. I oni idu u pravcu Zagreba, neki do Karlovca, neki u Oštarijama presjedaju za Rijeku, a neki će produžiti za Koprvinicu i Osijek.
Nastavljamo prema Šestanovcu po cesti koja je skoro gora nego ona do Zagvozda.

U starom autobusu, od smrada izgorene nafte pomiješanog s prašinom i duhanskim dimom, te mirisima uznojenih tijela postalo je sve neizdržljivije. U jednom trenutku osjetih da me oblija hladan znoj cijedeći mi se niz leđa. Zlo mi je!
Neven me čudno gleda i reče da sam blijed kao krpa. Sve moje nevolje dolaze mi iz utrobe, koja se uzburkala kao olujno more. Gotovo sam siguran, ako ne stanemo za nekoliko minuta, izbljuvati ću se.
Čini mi se da je svemu kriva srdela, koja kao da je u meni pobjesnila. Praćakajući se po želucu sve češće se zalijeće do samog grla, naročito kad autobus koči ili ulazi u krivinu.
Od Stapina duba do Žeževice vozimo malo brže. Cesta je ravnija i nema krivina, ali zato je u autobusu sve manje zraka, a sve više smrada i prašine, koji me tjeraju na povraćanje.
Bože kada će Blato na Cetini. Tamo ćemo stati desetak minuta, pa već unaprijed odlučujem srdelu, premda nije slatkovodna riba, pustiti u Cetinu.
Bus se kreće jedva dvadesetak kilometara na sat, a ja molim boga da vozač ubrza kako ne bi bilo kasno za moju zamisao. Srdela je postala jako nemirna. Svaki put kad se popne do grla teškom mukom i uzastopnim gutanjem vraćam je na polazno mjesto.
Pitam konduktera Bagu, kada ćemo stići u Blato, a on gledajući me onako blijeda i izmučena, umjesto odgovora, dade mi na znanje kako ne bi bilo dobro da mu šporkam autobus.
Stajemo u Blatu, a ja među prvima u maniri vrsnog troskokaša iskačem iz autobusa. Bilo je krajnje vrijeme. Grleći prvu vrbu pozdravljam srdelu, želeći joj sretan put niz Cetinu. Puno mi je lakše od kada je zločesta srdela napustila moju utrobu.
Autobus je pun poput šipka. Onih koji su na nogama gotovo je više nego nas koji sjedimo. Iznad kanjona Cetine vozimo sporo uz uspon s velikim krivinama. Vozač ih može svladati jedino višekratnim i opasnim manevriranjem naprijed – nazad, pri čemu mu i kondukter pomaže.
Na zadnjoj stanici ušla je majka s dvoje male djece. Ono manje drži u naručju, a nešto malo veća curica nemoćno se drži za sjedalo. Bio bi pravi podvig kada bi ovako izdržale do Splita. Nemaju gdje sjesti, a nitko nema samilosti da im ustupi mjesto.
Nisam posve zdrav i osjećam da bi mi bilo bolje kada ne bi sjedio. Ustajem i prepuštam mjesto mladoj majci, a Neven joj pomaže uzimajući iz naručja već usnulo dijete. Mukotrpno putovanje nastavljamo po onoj narodnoj - što dalje to gore!
Dok prolazimo kroz Gata, gledam Nevena kako koluta očima, mučeći se sa zaspalim djetetom. Čini mi se da je jako blijed ili čak više siv nego blijed. Mokra od znoja potpuno zgužvana košulja zalijepila mu se za tijelo. Zlo mu je i vidim da jedva diše. Izgleda da su i u njemu živnule one jutrošnje srdele. Na sreću ja sam se svoje riješio, ali pitanje je koliko će Neven izdržati. Teško će mu biti, jer u njemu je gotovo cijelo jato.
Put se posve odužio i čujem kako netko pita konduktera kada ćemo stići? Bolje bi bilo da ga nije pitao, jer i onako to nitko ne zna. Autobus vozi kao da nema voznog reda i uvijek stiže u različito vrijeme, što zavisi o onome tko ga vozi. Ako vozi Mate Glavaš, a vozi, onda će sigurno stići, ali kada, e to je već mali rebus.
Zabrinuti smo, jer ako budemo ovako vozili sigurno je da ćemo zakasniti na druge veze.
Žrnovnicu smo davno prošli. Split se nazirao, ali kraj našim mukama treba još čekati.
Neven je bivao sve više blijed, no meni izgleda da moj prijatelj junački drži bijesne srdele pod kontrolom.
Konačno, željeznička stanica Split i Bagino "ima izaći" uvjerilo nas je da smo stigli. Šezdesetak kilometara i tri sata putovanja i nije tako strašno. Kako je tek bilo onima koji putuju od Vrgorca?
Neven se negdje izgubio dok sam ja potrčao s njegovim stvarima na brod za Zadar, koji samo što se nije otisnuo od kraja.
Čekam ga pred ulazom u brod. Neće valjda zakasniti, jer ako propusti ovu liniju, tek sutra ima drugu. Vidio sam ga kako držeći hlačice, sav crven u licu trči prema nama, govoreći da je WC zauzet.
Hitro je uzeo stvari i uz brzi pozdrav nestao na palubi parobroda.
Doviđenja Nevene, prijatelju moj! Ma, koliko god da nas kilometri budu razdvajali biti ćemo blizu. Tješio sam se da će vrijeme ispred nas brzo proći i da ćemo opet biti zajedno u našim Krstaticama!
U grlu mi opet grč sličan onome od jutros, kada sam se rastajao s roditeljima.
No, nema se vremena za sentimentalnost. Idemo dalje. Treba vaditi karte za vlak.

Do slijedećeg štiva zdravi i veseli bili.
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate).