MOMAČKA ZAKLETVA

 

Na seotskom putu između Krstatica i Biokovskog Sela, na proplanku s kojega puca prekrasan pogled na krajolik nalazi se odmorište nazvano Budina greda.

Odmorište po ničemu posebno od ostalog krajolika. Obraslo jasenovinom i grabovinom pruža mogućnost svima koji pješače da zastanu i uživaju u veličanstvenom pogledu na Kozičku planinu, Rilić, Biokovu, Ljut i prekrasnu "Dalmatinu", te zaravan na kojoj su se smjestili zaseoci Gući, Vranješi, Šućuri i Peškirići. Tu je ujedno raskrsnica seotskih puteva za Guće, te Šućure, Vranješe i Drinovu, a u novije vrijeme i za kapelicu Sv. Ante, na Velikom Vitreniku.

 

U čudu se pitate zašto sam odabrao da pišem baš o Budinoj gredi?
Istina je da sam mogao pisati i o nekim drugim krajolicima koja su jednako interesantni i lijepi, kao primjera radi; Počivala, Gomilice, ili Brus na kojima se odmaralo na stotine umornih zemljaka uživajući u čistom zraku, tišini i prekrasnom okolišu Imotske krajine.
Izabrao sam Budinu gredu zato što je ona bila jedino takvo mjesto koje je stoljećima "pričalo priče" o sudbinama ljudi Krstatica i Biokovskog Sela. Ona je bila stalni "svjedok" svega što se događalo čovjeku u Zabrdu, od kada se rodi pa do kraja života.
Nije se moglo obaviti niti jedno krštenje ili vjenčanje, odlazak u vojsku ili u daleki svijet, niti nekoga ispratiti na vječni počinak, a da se ne pođe putem preko Budine grede.
Do tog mjesta pratili su se svi oni koji su odlazili, a dočekivali oni koji su se vraćali. Na Budinoj gredi "palo" je više suza, zagrljaja, šala, veselih dogodovština i popušeno prijateljskih lula nego na bilo kojem drugom mjestu.
Preko priča koje su pričali; Luka Markanov, Vuko, Krivi, Babić, braća Roše, Baraba, Žuti i dakako priča koje je pričao neumorni Lazo Bojkin može se saznati puno o životu naših predaka i o nepisanim zakonima koji su vladali među ljudima, naročito mladim.

Evo priče;
U stara vremena na sijelo se nije išlo pojedinačno, nego skupno, a naročito kada se išlo u Zabrdo. Zabrdo, kako od davnine narod zove Biokovsko Selo, bilo je omiljeno mjesto za sijelo krstačkih momaka. U njemu je oduvijek bilo puno lijepih, zdravih i vrijednih djevojaka, pa nije ni čudo što su se mnogi Krstačani oženili baš iz Zabrda.
Nikada se nije došlo u Zabrdo na sijelo, a da momci nisu pjesmom - gangom najavili svoj dolazak. Kada bi se zaorila ganga s Budine grede bio je to znak da momci dolaze, a dole u Gućima, Šućurima i Vranješima djevojke bi užurbano pospremale kužine i požurivale ostalu obitelj da završe s večerom. U čiju kuću će navratiti domaćin nije znao, jer su to bez njih dogovorom odredili momci. Svakako išlo se tamo gdje je u obitelji bilo cura.

Budina greda bila je mjesto rastanaka i ponovnih sastanaka onih koji su išli na sijela. To je bilo posljednje mjesto na kojemu su se kovali planovi i dogovaralo tko gdje ide, tko će s kime igrati prstena, a tko šijavicu ili karte.
Dakako, povratak momaka, poslije sijela, svojim kućama bio je zajednički, a ponovnim ganganjem u vrijeme "prvih pjevaca" (u jutro oko 4 sata) opraštalo se sa curama i zahvaljivalo domaćinu koji ih je te noći ugostio.
Kažu da su najsentimentalnije pjesme ispjevane gangom upravo na Budinoj gredi od momaka koji su se rastajali od svojih družica kada bi odlazili u vojsku ili daleki svijet.
No, najtužniji trenuci bili su onda kada bi se društvo rastajalo od svog kolege i drugara koji se uskoro trebao ženiti.
Na Budinoj gredi mnogi Krstačani slavili su svoju zadnju momačku večer, a djevojkama iz Zabrda, mladim nevjestama, idući na vjenčanje, bilo je to mjesto na kojemu su se zadnji puta osvrnule i pogledale rodnu kuću opraštajući se od djevojaštva.
Vrijedno je spomena i nepisano pravilo prema kojemu se jedino na Budinoj gredi, u momentima odmora ili vremenu čekanja i prikupljanja onih koji su kasnili na zajednički povratak, smjelo povjeriti osjećaje koje se netom doživjelo sa svojom odabranicom. 
Bila je to "momačka zakletva", kojom su se učesnici obvezali čuvati u tajnosti sve što je tu izrečeno. Prolazila su vremena i vremena, a sadržaji momačkih priča ostali su vječno ili barem do kraja njihovih života u tajnosti.  

Tako su od očiju javnosti skrivane mnoge ljubavi i čuvalo poštenje njenih aktera.

Odmorište Budina greda živjelo je stotinama godina na isti način. Gotovo da se ništa nije mijenjalo osim momaka i njihovih priča. Jedni su odlazili, drugi pristizali, a običaji su se čuvali sve dok  je bilo njih i cura.

Već dugo vremena s Budine se grede ne čuje ganga kršnih Krstačana. Nema je tko pjevati, niti je ima tko slušati.
Danas Budina greda obrasla gustom grabovinom stoji sama u miru i tišini, reklo bi se kao žalosna i usamljena starica, kojoj sve više izmiču sjećanja na prošla vremena. Ako netko i dođe, dođe s autom, prođe i ne zaustavlja se.
Iako nikada nisam zagangao na Budinoj gredi, ovoga ljeta desetak puta sam bio na tom usamljenom odmorištu. Imao sam silnu želju da se vratim zajedno s njom u daleku prošlost u vrijeme mladosti mojih pradjedova. Htio sam čuti "iz njenih usta" barem jednu od stotine legendarnih priča, koje su tu ispričane.
Uz sve moje molbe i nastojanja da saznam više, usamljeno odmorište za moje molbe nije marilo.
Budina greda ostala je nijema i nije pričala. Momačka zakletva vezala ju je za vječnu šutnju. 

Dok sam se opraštao i davao obećanje da ću i iduće godine doći, mojim mislima ponovno je zavladala prošlost uz sjetna sjećanja na mnoge znane i neznane ljude koji su se tu kroz davninu uz lulu duhana nakratko odmorili i ljudikali, te na taj način krijepili i olakšavali tijelo i dušu.

Godinama se tu na isti način dolazilo, zastajalo i prikupljalo snagu za dalje. Ponekad umorno, gladno i žedno, ali zadovoljno!  Budina greda pružila je svima ono što je imala; blaženi mir, lijep pogled na okolinu i čežnjiv osjećaj da bi se moglo tu negdje sresti prijatelja, drugara ili ljubljenu i s njima podijeliti trenutak svog življenja.  
Ako budem živ iduće godine dovesti ću i unuka. Ispričati ću mu pokoju priču i istinu o vremenima u kojima je odnos među ljudima bio važniji od svega, o vremenima u kojima se silno držalo do obitelji i rodbinskih veza, do vjere, kumstva i drugarstva. Pričati ću mu o vremenima u kojemu se izuzetno cijenilo ljudsko umijeće i rad, a iznad svega poštenje.  
Iako i negdje drugdje postoje slična odmorišta, neke duge Budine grede, ja sam kao mjesto svog "hodočašća", odabrao upravo ovo u Biokovskom Selu. I ne bez razloga, vjerujte mi na riječ. Ovaj napis posvećujem svim djevojkama i momcima iz Krstatica i Zabrda, koji su svoju mladost, ljubavni zanos i zajednički život  vezali za Budinu gredu. U ostalom, njih više od pedeset sjedinili su se u zajednički život, zaklinjući se na vjernost i trajnu ljubav.
 
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.  
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)