LOGORI BEZ ŽICE

Da ne ispadne kako favoriziram samo autohtone morske predjele, evo nešto iz zaleđa mora. Imotska krajina kakva je i kakva je nekada bila, potpuno je drugačija duhom i izgledom.
Tihe i svjeźe noći planinske klime, paklena vrućina dana stvaraju usporeni ritam čovjeka do razine meditacijskog zurenja u ništa. Interesantno je kako svako ljudsko biće daje harmonijski maksimum u predjelu gdje je rođen i odrastao.

Ponekad doista mislim da su gradovi moderni koncentracijski logori bez žice, gdje zatvorenici paze sami na sebe da slučajno netko ne pobjegne iz kolektivne uniformnosti.
Rekao bih da ovakve stvari treba vidjeti i proživjeti, da bi se vidjela i razumjela jasnija slika, ne samo naroda, već i života općenito. 
Mnogi su Krstačani otišli na onaj svijet, a nisu vidjeli svoje rodno mjesto kako izgleda s ovog mjesta s kojega sam dio njega snimio.

Pogledajte samo ovaj dio zemljišta, vinograda i svega drugoga što su naši pradjedovi golim rukama izgradili. Fotografija je snimljena još u vrijeme kada su se krčine i vinogradi obrađivali, pa je i po tome neobična.
No, ono što je neprocjenjivo je prirodni sklad onih koji ovdje stalno žive i onih koji u svojoj zaljubljenošću navraćaju u svoje rodno mjesto. 

Samo u ovakvom ambijentu može se trezveno razmišljati i donositi životne odluke bez pritiska urbane sredine opkoljene surogatnom slobodom i izvitoperenom demokracijom.
Onda jeste li me razumjeli? Niste! Pročitajte još jednom.

Zdravi i veseli bili!
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)