GDJE UŠI BOLE OD TIŠINE

 
Kada zaželim odmoriti dušu u beskrajnom miru samoće, krenem u bespuće Podbiokovlja. Tišina se kilometrima proteže u daljinu, ispred i iza, lijevo i desno do kuda oči vide. Nedirnuta priroda utonula u blagost i toplinu skorog proljeća, nudi na svakom koraku raznolikost boja prvog  proljetnog cvijeća. Njegovi opojni mirisi šire se okolinom pozivajući pčele na jutarnje kapi slatkog nektara.


Na petnaest minuta od Makarskog primorja, kroz tunel Sveti Ilija, iza vrletnog Biokova u Imotskoj krajini, upravo tako kao što u naslovu piše "gdje uši bole od tišine", sve više se čuju miješalice, čekići i lopate. Vrijedni ljudi grade i obnavljaju djedovinu upravo onako, kako kažu Biokovci, na starinski način. Sve se gradi s kamenom i od kamena. Zadržali su stari od davnine njegovani stil gradnje. Zidovi debljine  60 centimetara, mali prozori i ulazi. Sve kako ne bi odudaralo od onoga što je izgrađeno ima više od dvjesto godina.


U mjesta iza Biokova dolazi sve više urbanih turista željnih mira i tišine, iznajmljuju apartmane i neko vrijeme žive životom po uzoru na domaće stanovništvo. Uz domaće jelo i piće, te čist planinski zrak, okruženi nedirnutom ljepotom krajolika, kad jednom dođu, ponovno se vraćaju u jedinstveno blaženstvo spokoja i mira. 
I ove godine biti će sve isto osim nas, iako nema potrebe da se mijenjamo.

Do idućeg javljanja zdravi i veseli bili!
Vaš Mali Mate

Primjedbe