ŽAL ZA ZAVIČAJEM

 

Ova pjesmica nije neka velika umjetnost. Napisao ju je običan čovjek čiji su korijeni iz Krstatica. On nije pjesnik, on je pjesnik-amater.

Uvrstio sam je na blog ne zbog pjesničke vrijednosti, nego zbog jačine i ljepote osjećaja kojima Iko Krstački izražava ljubav prema Krstaticama, njenim stanovnicima i vremenima kojih više nema. Zato, ne zamjerite ni meni ni njemu, nego pročitajte i dajte svoje mišljenje.

Hvala lijepa. 

Otelo me davno mojem kraju,

rodnoj grudi zavičaju.

Što mi znače sad u starost,

sva bogatstva i ti šoldi pusti,

kada nemam ni dah brda,

ni kap rose, pa ni muku,

jer tuđina ukrala mi mladost.

                    

Mislio sam;

nije život, nit’ motika ni klas žita,

kada svega sada imam

nema ljudi iz vremena,

za kim čeznem,

nema za me tko da pita.

U meni je ostala želja k tebi doći,

maker kada Bogu krenem,

da počinem uz svoje stare,

iz tebe ću k njima poći.

                              Ivan Krstački

Zdravi i veseli bili

Vaš Mali Mate