MOJA KOLIJEVKA

 

Mnogi od nas prošli su dio svijeta i gotovo cijeli život živjeli ili još uvijek žive u mjestima neusporedivo većeg materijalnog bogatstva, velike kulture i civilizacije, pa ipak ništa od toga nije tako moćno što bi moglo promijeniti našu želju za stalnim vraćanjem tamo u mjesta gdje su živjeli, stvarali, rađali i umirali naši preci.
Naš dolazak na djedovinu ne može se svrstati ni u prostu obvezu prema njima, jer gotovo da i nemamo više komu dolaziti. Onih koji su nam podarili život odavno više nema, pa naša vraćanja su zapravo nekontrolirana želja i duševna potreba, koja je usađena u čovjeka gotovo kao prirodno naslijeđeni put, poput lastavica. Lastavice se stalno vraćaju u ista gnijezda iz kojih su prvi put poletjele. I tako do kraja života!!

Nije lako odgovoriti zašto se stalno vraćam na mjesto vlastitog nastanka i koja je to sila ili više njih koje me usmjeravaju na put prema vraćanjima.
Dobro je što nemam odgovor, jer kada bih ga imao vjerojatno ne bi bilo toliko lijepo ponovno se vratiti.

Svi smo mi otrgnuti na ovakav ili onakav način od našeg rodnog mjesta, od naše kolijevke u kojoj smo se zibali. Kad sazrijemo i počnemo polako podvlačiti crtu ispod svojih života sve se više vraćamo tamo gdje smo niknuli.

Mjesto gdje smo se rodili, gdje su nam korijeni, to je dio nas. Taj možda i najvažniji dio uvijek nam nedostaje i ništa ga ne može zamijeniti. Bez njega čak i sreća nije nam potpuna.

Do idućeg štiva zdravi i veseli bili.

Vaš Mali Mate