Krstatice, iako su malo naselje u Imotskoj krajini,
dalo je veliki doprinos u Domovinskom ratu. Iz njihovih redova na bojišnicama
diljem Hrvatske poginulo je šest momaka, a još četvorica su umrla u bolnicama
od posljedica ranjavanja.
Poginuli su; Luka Vranješ, Ivan Gudelj, Mate Zec-Peškirić, Grgo Zec, Mate Vuletić i Marinko
Vuletić.
Od posljedica ranjavanja u bolnicama su umrli; Slaven Zec, Nebojša i Nediljko Gudelj i Ivan Guć. (Prema podacima dnevnog lista Slobodna Dalmacija.)
Godine 1991. u Domovinski rat pošli su svi kojima su zdravlje i godine to dozvoljavale. Naročito su bili brojni sinovi
i unuci Krstačana koji su se iselili po svijetu i cijeloj Hrvatskoj.
Njima u spomen u Krstaticama, na platou ispred župne crkve, podignut je spomenik kao vječno obilježje na izgubljene mlade živote i kao opomena da se krvoproliće na ovim prostorima više nikad ne dogodi.
Njima u spomen u Krstaticama, na platou ispred župne crkve, podignut je spomenik kao vječno obilježje na izgubljene mlade živote i kao opomena da se krvoproliće na ovim prostorima više nikad ne dogodi.
Izgradnja spomenika financirana je sredstvima Minstarstva branitelja i
dragovoljnim donacijama iseljenika, te donacijama lokalnog stanovništva.
Spomenik je 30. lipnja 2011. otkrila Jadranka Kosor, tadašnja predsjednica vlade Republike Hrvatske.
Spomenik je 30. lipnja 2011. otkrila Jadranka Kosor, tadašnja predsjednica vlade Republike Hrvatske.
Sjećam se ratnih vremena, jer sam i sam u ratu učestvovao,,,,,
Bila su to neponovljiva vremena....niti lijepa,
niti ružna, niti laka, niti teška.
Bila su to vremena koja su doživjeli samo sretni i bogom odabrani.
Bila su to vremena hrabrosti i zajedništva, pobjeda i nesretnih gubitaka.
Bila su to vremena s jedinstvenim ciljem, kojemu smo složno kao jedan željeli doći, nesebično dajući sve pa i svoje živote.
Bilo je to sveopće ushićenje i beskrajno oduševljenje hrvatskog naroda.
Bila su to vremena koja su doživjeli samo sretni i bogom odabrani.
Bila su to vremena hrabrosti i zajedništva, pobjeda i nesretnih gubitaka.
Bila su to vremena s jedinstvenim ciljem, kojemu smo složno kao jedan željeli doći, nesebično dajući sve pa i svoje živote.
Bilo je to sveopće ushićenje i beskrajno oduševljenje hrvatskog naroda.
Bilo je to vrijeme gordosti, ponosa i slave.
Buduće generacije, da bi takvo nešto doživjele, morati će čekati i čekati, možda vjekovima......
Buduće generacije, da bi takvo nešto doživjele, morati će čekati i čekati, možda vjekovima......
Imao sam sreću što sam bio!... Bila mi je čast braniti Domovinu.....
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!
Vaš Mali Mate
Primjedbe
Objavi komentar