Zbog toga, moja
majka stalno mi je govorila da pazim kuda hodam i da gledam ispred sebe.
No,
moj pogled nije bio pogled u put kojim sam hodao, nego je sve više zapinjao za
nebo i ono što je na njemu u tom trenutku bilo.
Nisam bio jedini koji se oduševljavao s oblacima.
Idući iz škole djeca su se uporno takmičila tko će prije
uočiti u obliku nekakav lik i tako pobijediti u nadmetanju.
Za dobiti pozitivan bod bio je uvjet nešto smisleno vidjeti i pri tome ne pasti na kamenu cestu po kojoj se hodalo. Teško su se dobivali bodovi, jer bosim nogama hodati kamenom i grbavom cestom, ne gledati kud hodaš, a ne pasti i ne razbiti nogu bila je virtuoznost.
Bila su to uglavnom siromašna vremena, vremena školskih zobnica i bosih nogu, vremena u kojima nije bilo igračaka. Ako si se želio igrati, morao si najprije izraditi igračku.
Danas, iste riječi kojima je mene majka upozoravala ja govorim mojoj unuci. Ona na isti način dok hoda Krstačkim putevima stalno gleda u nebo, zapinje nogama za neravnine puta, pada, diže se i neprestano komentira oblake i likove koje u njima vidi.
A dida veseo više od unuke, jer barem po tome njemu nalikuje.
Bila su to uglavnom siromašna vremena, vremena školskih zobnica i bosih nogu, vremena u kojima nije bilo igračaka. Ako si se želio igrati, morao si najprije izraditi igračku.
Danas, iste riječi kojima je mene majka upozoravala ja govorim mojoj unuci. Ona na isti način dok hoda Krstačkim putevima stalno gleda u nebo, zapinje nogama za neravnine puta, pada, diže se i neprestano komentira oblake i likove koje u njima vidi.
A dida veseo više od unuke, jer barem po tome njemu nalikuje.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)
Uspomene iz djetinstva!
OdgovoriIzbrišiDa to je tako. Rado se sjećam djetinjstva bez obzira koliko je bilo teško i siromašno. Bila su to vremena radosti i veselja....pozdrav....
Izbriši