Posvećeno starijim osobama. Mlađi neka obavezno pročitaju!!
Čak mi se čini da smo živjeli u bajci, a ovo što živimo sad je noćna mora, koja nikako da prestane. Iako nam ništa ne fali; zdravi smo, imamo od čega živjeti, pa ipak nisam posve zadovoljan, jer osjećam da nedostaje nešto što smo prije imali, a sada nemamo. Izgleda da cijelo vrijeme tražim "to nešto", premda znam da "to nešto" neću naći.
Sve što je ostalo od prošlosti to su krhotine, a to smo mi stari, koji smo imali sreću živjeti u tim vremenima, no kad nas ne bude bilo neće ostati više ništa osim sjećanja...i pitanje je da li će netko još uvijek vjerovati u ljepotu prošlosti, da se stvarno desila, ili smo je samo sanjali... tako to nekako ide.
Ali gdje su ta predivna vremena? Odgovor je da su nestala. Otišla su na put u vječnost i daleko su odmakla ispred. Da se krećemo i brzinom svjetlosti ne bi ih mogli dostići. Ona imaju prednost ispred nas i naših želja, jer su davno prije krenula na put s kojega nema povratka.
Blago onome tko ih je uživao, a mi očito jesmo.
Danas kada smo materijalno puno bogatiji i kada imamo sve, mogli bi bez ikakva problema oko sebe okupiti prijatelje ili barem rodbinu i živjeti manje otuđeno. No, mi to ne činimo i što je najgore gubimo osjećaj potrebe da ta nevina i idilična vremena i njihove običaje ne obnovimo.
Problemi su u nama, jer smo se nepotrebno izmijenili i prihvatili neki život koji nije normalan i nema prirodan slijed.
Čovjek je društveno biće i nikako ne može naprijed ako nije u društvu, pa stvarao ili uživao u životu.
Onaj koji jede i pije sam bez društva, naprosto, ne mogu pojmiti da tako može i da mu ide u slast.
Društveno smo potpuno osiromašeni, gotovo do kosti. U prošlosti takav život se nije mogao zamisliti.
Čak mi se čini da smo živjeli u bajci, a ovo što živimo sad je noćna mora, koja nikako da prestane. Iako nam ništa ne fali; zdravi smo, imamo od čega živjeti, pa ipak nisam posve zadovoljan, jer osjećam da nedostaje nešto što smo prije imali, a sada nemamo. Izgleda da cijelo vrijeme tražim "to nešto", premda znam da "to nešto" neću naći.
Sve što je ostalo od prošlosti to su krhotine, a to smo mi stari, koji smo imali sreću živjeti u tim vremenima, no kad nas ne bude bilo neće ostati više ništa osim sjećanja...i pitanje je da li će netko još uvijek vjerovati u ljepotu prošlosti, da se stvarno desila, ili smo je samo sanjali... tako to nekako ide.
Ali gdje su ta predivna vremena? Odgovor je da su nestala. Otišla su na put u vječnost i daleko su odmakla ispred. Da se krećemo i brzinom svjetlosti ne bi ih mogli dostići. Ona imaju prednost ispred nas i naših želja, jer su davno prije krenula na put s kojega nema povratka.
Blago onome tko ih je uživao, a mi očito jesmo.
Danas kada smo materijalno puno bogatiji i kada imamo sve, mogli bi bez ikakva problema oko sebe okupiti prijatelje ili barem rodbinu i živjeti manje otuđeno. No, mi to ne činimo i što je najgore gubimo osjećaj potrebe da ta nevina i idilična vremena i njihove običaje ne obnovimo.
Problemi su u nama, jer smo se nepotrebno izmijenili i prihvatili neki život koji nije normalan i nema prirodan slijed.
Čovjek je društveno biće i nikako ne može naprijed ako nije u društvu, pa stvarao ili uživao u životu.
Onaj koji jede i pije sam bez društva, naprosto, ne mogu pojmiti da tako može i da mu ide u slast.
Društveno smo potpuno osiromašeni, gotovo do kosti. U prošlosti takav život se nije mogao zamisliti.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)
Primjedbe
Objavi komentar