PORUKA CVIJEĆEM OKIĆENA

Kada zaželim odmoriti dušu u beskrajnom miru samoće krenem u bespuće podbiokovlja. Tišina se kilometrima proteže ispred i iza, lijevo i desno u daljinu do kud oči vide. Nedirnuta priroda utonula u blagost i toplinu vremena, nudi na svakom koraku raznolikost boja poljskog cvijeća. Njegovi opojni mirisi šire se okolinom pozivajući pčele na kap slatkog nektra. Ove nježne i mirisom izuzetno bogate kičice cvijeća tek ubranog na kamenjaru najbolje oslikavaju svu raznolikost i kontrast podneblja.

I tako uputih se pješačkim puteljkom, oputinom već zaraslom u travu, smričem, dračom i jasenovinom prema Procipu, a možda i dalje do Gomilica. 
Korak po korak uz strminu Brda dođoh do Počivala tog mjesta na proplanku gdje je bezbroj umornih tijela tražilo predah vraćajući se iz polja ili iz udaljenog Imotskog.
S Počivala puca prekrasan pogled preko krstačke kotline, dalje preko Lukovca, Brusa, Gornjih Rašćana sve do Rilića i Kozičke planine, a Biokovo po svoj svojoj dužini izgleda kao da vam je na dlanu. 
Nije bez razloga toj hrpi kamenja složenoj u obliku kamenih klupa nadjenuto ime Počivala. Tu se od vajkada zastalo i počinulo bilo da se odlazilo ili dolazilo u Krstatice. I ne samo u Krstatice. To je bio jedini i najbliži pravac kretanja velikog broja pučanstva iz Rašćana, Župe i Biokovskog sela kada su išli raditi na Imotsko polje, ili u Imotski zbog drugih potreba.
Stotinama godina tim pješačkim putem odlazilo se u svijet, u vojsku, škole i ratove. Ako je bilo sreće istim putom se vraćalo, ali mnogi se nikada nisu vratili, pa im je pogled s Počivala bio zadnji kojega su uputili rodnim Krstaticama.
To je najbliži put kojima su vjernici godinama hodočastili iz Poljica, Podosoja, Druma, Kamenmosta, Zmijavaca, Runovića i Imotskog na zavjet Srcu Isusovu u Krstatice.
Danas rijetki ili bolje rečeno nitko ne ide pješice putem preko Osoja. Tko bi se danas uputio morao bi dobro paziti da ne zaluta u gustišu iz kojega bi se teško mogao izvući bez ozbiljnih posljedica. 
Puteljak ili oputina zarasla je u grabovinu, jasenje i drugo listopadno drveće, a mahovina i visoka trava potpuno ga je sakrila do neuočljivosti.
Tako su i Počivala izgubila svoj smisao i sadržaj, jer osim pokojeg izletnika nitko više ne ide niti ima potrebu ići tim pješačkim putem.
Ipak na jednom lijepom mjestu, tik uz oputinu, s kojega se prekrasno vidi Imotski, Imotsko polje i dalje sve do Bosne, jedna plemenita žena-vjernica dala je sagraditi malu spomen kapelicu. 
Kapelice se inače uvijek grade uz dinamične puteve i mjesta na kojima prolazi veliki broj ljudi. One i slična znamenja uvijek nose neku primjernu poruku, pa se zbog toga i postavljaju na vidljivim i prometnim mjestima.

Nenuka Nikolić, velika je vjernica i godinama je dolazila na zavjet u Krstatice. Dakako, uvijek je išla pješke iz Imotskog preko Osoja i Počivala. Iz ljubavi prema suprugu, prije petnaestak godina dala je sagraditi malu spomen kapelicu uz puteljak kojim se prolazilo, kako bi je mogao uočiti i posjetiti svaki prolaznik. No, vrijeme je sve iz temelja promijenilo!
Postaviti znamen na takvom mjestu imalo je kakav-takav smisao i značaj sve dok se pješačilo, no danas kapelica stoji i samuje u bespuću krstačkog kamenjara.
Iako je rijetki vide i posjećuju, ipak će trajno ostati kao nijemi svjedok ljubavi žene prema mužu i svojoj obitelji. To i je najveća vrijednost u koju bezrezervno čovjek treba vjerovati.

Zdravi i veseli bili!
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)