Mala priča (2)
Davno je to bilo. Da nije vrućine možda se i ne bih mogao sjetiti ove pričice.
Uz gitaru zdravi i veseli bili!
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)
Davno je to bilo. Da nije vrućine možda se i ne bih mogao sjetiti ove pričice.
Vrućina širi kapilare pa se mozak bolje napaja
kisikom i vjerojatno sigurnije dolazi do pohranjene memorije.
Da, sada sam siguran da je to bio naš prvi zajednički odlazak na more. Famozna četvorka; Grga,
Šime, Roko i ja bili smo gotovo prvi turisti koji su došli na otok na koji se
nije smjelo slobodno i bez sigurnosne provjere dolaziti.
Bio je to strateški otok kojega je zauzela vojska, pa se dolazak na ljetovanje, prije svega, branilo strancima, a mi domaći smo uz dozvole dolazili i ugodno ljetovali.
To je za nas bio izazov, pa smo se prije odlaska prijavili najbližoj stanici milicije i potom krenuli na relativno daleki otok.
Sva naša ljetna oprema i garderoba stala bi u jednu naprtnjaču.
Sjećate li se sportskih torbi valjkastog oblika, u vrhu stegnute žnorom koja je usput služila kao naramenica. Dva ručnika, jedan za lice drugi za plažu. U platnenoj vrećici četkica za zube, kalodont okusa na jagode i pribor za brijanje, bilo je sve što se nosilo.
Iako nisam znao svirati, pored torbe, nosio sam Rokovu gitaru, jer komotni Roko nikada je ne bi ponio, a već je kao mlad dobro svirao.
Gazdarica nas je strpala u jednu sobu s četiri kreveta i stalno nagovarala da barem u večer Roko zasvira gitaru. Trgovala je pićem pa je na taj način htjela privući čim više gostiju.
I tako, kad bi pala noć onako lagano u pola glasa, počelo se pjevušiti malo talijanskih i dalmatinskih kancona.
Siromaštvo ponude u muzici i općenito zabave bilo je prisutno svugdje, a posebno na udaljenim otocima.
U prvo vrijeme bili smo sami, ali već nakon dvije-tri večeri skupilo bi se društvo mladih došljaka, uglavnom iz ex države. Pilo se vino, bevanda i nezaboravna kokta, te domaća šobesa.
S prometom i zaradom gazdarica je bila zadovoljna, pa smo joj mi uz još dvije pridružene gitare, mladića iz Maribora, bili jeftini zabavljači gostiju.
A sutradan veselo društvo bi se preselilo na ovu malu plažu. Mladost bi se izmiješala i skupljala u grupice prema poznanstvima sklopljenim večer prije.
Sve je bilo skromno i nitko nije po ničemu odskakao. Voda se pila iz zajedničkih boca, a po prvi puta su se pušile talijanske cigarete s filterom. Nije bilo pomada i ulja za sunčanje. Ako se netko s nečim mazao bila su to pretežno ulja napravljena u domaćoj radinosti.
No, mislim da je ta plaža bila najsretnija plaža na svijetu. Na njoj su izmijenjeni oni čarobni pogledi, ukradeni prvi poljupci i najdraža i teško zaboravljiva milovanja.
Razvile su se simpatije pa i ljubavi, ali sve je bilo tako čisto i prirodno.
Rastanci su bili najgori dio našeg ljetovanja.
Mi smo jedini ostali duže, pa smo i nekoliko smjena ispratili.
Zahvaljujući našim gitarama i dobrom prometu, gazdarica nas je zadržala duže uz uvjet da joj platimo samo hranu.
No, dolazili su jesenski dani pa se trebalo vratiti školi, fakultetima i ostalim obvezama. Prikupljene adrese dugo su se listale, a u nama je još dugo tinjalo ljeto.
Bio je to strateški otok kojega je zauzela vojska, pa se dolazak na ljetovanje, prije svega, branilo strancima, a mi domaći smo uz dozvole dolazili i ugodno ljetovali.
To je za nas bio izazov, pa smo se prije odlaska prijavili najbližoj stanici milicije i potom krenuli na relativno daleki otok.
Sva naša ljetna oprema i garderoba stala bi u jednu naprtnjaču.
Sjećate li se sportskih torbi valjkastog oblika, u vrhu stegnute žnorom koja je usput služila kao naramenica. Dva ručnika, jedan za lice drugi za plažu. U platnenoj vrećici četkica za zube, kalodont okusa na jagode i pribor za brijanje, bilo je sve što se nosilo.
Iako nisam znao svirati, pored torbe, nosio sam Rokovu gitaru, jer komotni Roko nikada je ne bi ponio, a već je kao mlad dobro svirao.
Gazdarica nas je strpala u jednu sobu s četiri kreveta i stalno nagovarala da barem u večer Roko zasvira gitaru. Trgovala je pićem pa je na taj način htjela privući čim više gostiju.
I tako, kad bi pala noć onako lagano u pola glasa, počelo se pjevušiti malo talijanskih i dalmatinskih kancona.
Siromaštvo ponude u muzici i općenito zabave bilo je prisutno svugdje, a posebno na udaljenim otocima.
U prvo vrijeme bili smo sami, ali već nakon dvije-tri večeri skupilo bi se društvo mladih došljaka, uglavnom iz ex države. Pilo se vino, bevanda i nezaboravna kokta, te domaća šobesa.
S prometom i zaradom gazdarica je bila zadovoljna, pa smo joj mi uz još dvije pridružene gitare, mladića iz Maribora, bili jeftini zabavljači gostiju.
A sutradan veselo društvo bi se preselilo na ovu malu plažu. Mladost bi se izmiješala i skupljala u grupice prema poznanstvima sklopljenim večer prije.
Sve je bilo skromno i nitko nije po ničemu odskakao. Voda se pila iz zajedničkih boca, a po prvi puta su se pušile talijanske cigarete s filterom. Nije bilo pomada i ulja za sunčanje. Ako se netko s nečim mazao bila su to pretežno ulja napravljena u domaćoj radinosti.
No, mislim da je ta plaža bila najsretnija plaža na svijetu. Na njoj su izmijenjeni oni čarobni pogledi, ukradeni prvi poljupci i najdraža i teško zaboravljiva milovanja.
Razvile su se simpatije pa i ljubavi, ali sve je bilo tako čisto i prirodno.
Rastanci su bili najgori dio našeg ljetovanja.
Mi smo jedini ostali duže, pa smo i nekoliko smjena ispratili.
Zahvaljujući našim gitarama i dobrom prometu, gazdarica nas je zadržala duže uz uvjet da joj platimo samo hranu.
No, dolazili su jesenski dani pa se trebalo vratiti školi, fakultetima i ostalim obvezama. Prikupljene adrese dugo su se listale, a u nama je još dugo tinjalo ljeto.
Da, posve sam siguran da materijalno nismo imali puno, ali imali smo sebe i svoju mladost. Ona nam je sve nadoknadila.
Uz gitaru zdravi i veseli bili!
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)
Primjedbe
Objavi komentar