Sagrađena je još davne 1911. godine i od tada u njoj su učili mnogi znani i neznani đaci imotske krajine.
Danas je u ovoj zgradi osnovna škola, a nova gimnazija izgrađena je na drugom mjestu, u istočnom dijelu grada.
Rijetko je u nekoj drugoj školi u Dalmaciji toliko đaka završilo maturu kao
što je to bilo u Realnoj gimnaziji Imotski.
Imotska Krajina, bila je siromašan kraj u kojemu su obitelji redovito imale veliki broj djece. Dragovoljno su pritezali remene, kako bi svoju djecu slali na
daljnje školovanje. A oni, po završetku fakulteta i naukovanja, redovno su se
vraćali u rodni kraj. Malo ih je ostajalo u drugim krajevima nekadašnje države. Bila je za tim potreba i tako smo odgajani.
Danas je slika drugačija.
Tko završi gimnaziju otiđe na studije i rijetko ili gotovo nitko se ne vraća u rodnu Krajinu.
Nije da se ne žele vratiti, nego se nemaju gdje zaposliti. Zato je sve otišlo u bijeli svijet, trbuhom za kruhom, naročito u zadnjim godinama.
Eh, gimnazijo moja! Neka si ti meni još tu, na ponos i diku svih nas koji smo u tebi "muku mučili" i klupe brusili. Lijepo te je vidjeti tako moćnu i urednu. Drago mi je da odolijevaš vremenu i da su tvoji razredi puni mladog naraštaja.
Prolazeći mimo tebe vraćam se unatrag, prisjećajući se svojih prvih gimnazijskih koraka. Obuzima me tuga kad se sjetim tih đačkih dana i nejake sirotinje koja te je pohađala. Bila su to vremena u kojima je siromaštvo carevalo, ali i stvaran prkos koji je davao putokaz kako se sve nevolje mogu dobrom voljom i znanjem pobijediti.
Danas je slika drugačija.
Tko završi gimnaziju otiđe na studije i rijetko ili gotovo nitko se ne vraća u rodnu Krajinu.
Nije da se ne žele vratiti, nego se nemaju gdje zaposliti. Zato je sve otišlo u bijeli svijet, trbuhom za kruhom, naročito u zadnjim godinama.
Eh, gimnazijo moja! Neka si ti meni još tu, na ponos i diku svih nas koji smo u tebi "muku mučili" i klupe brusili. Lijepo te je vidjeti tako moćnu i urednu. Drago mi je da odolijevaš vremenu i da su tvoji razredi puni mladog naraštaja.
Prolazeći mimo tebe vraćam se unatrag, prisjećajući se svojih prvih gimnazijskih koraka. Obuzima me tuga kad se sjetim tih đačkih dana i nejake sirotinje koja te je pohađala. Bila su to vremena u kojima je siromaštvo carevalo, ali i stvaran prkos koji je davao putokaz kako se sve nevolje mogu dobrom voljom i znanjem pobijediti.
I ne mogu a da se ne zapitam; gdje li su sada drage moje kolege iz gimnazijskog 3b
razreda?
Spomenuti ću vas s velikom ljubavlju i radošću i pozdraviti ako ste još živi; Tomislav Buratović-Biško, Ivica Kusić-Puđo, Ivan Kusić-Kiso, Alfred Rebić, Joško Kusić-Joškec, Mihovil Kujundžić, Tomislav Tokić-Nelson, Ivan Katavić-Ibud, Ivan Parlov-Kiko, braća Berislav i Borislav Kapović-Bikac, Stipe Petričević, Josip Braco Zen, te kolegice; Maja Džamonja, Nevenka Tonković-Galacova, Sanja Marendić, Milica Vlajčić, Neda Kadijević, Kristina Brijant, Marica Šćurla, Emilija Ujević i drugi.
Rado se sjećam i naših profesora koji su nas u tebi učili i pripremali za život:
Ivo Carić, Mladen Mostarčić, Pavle Dešpalj, Žarko Kralik, Melko Rajević, Josip Ravlić, prof. Benković, Toni Malić, Vladimir Arko i Marko Runac, te profesorice Katunarić, Ivanišević, Sokolović i Ivka Međugorac.
Spomenuti ću vas s velikom ljubavlju i radošću i pozdraviti ako ste još živi; Tomislav Buratović-Biško, Ivica Kusić-Puđo, Ivan Kusić-Kiso, Alfred Rebić, Joško Kusić-Joškec, Mihovil Kujundžić, Tomislav Tokić-Nelson, Ivan Katavić-Ibud, Ivan Parlov-Kiko, braća Berislav i Borislav Kapović-Bikac, Stipe Petričević, Josip Braco Zen, te kolegice; Maja Džamonja, Nevenka Tonković-Galacova, Sanja Marendić, Milica Vlajčić, Neda Kadijević, Kristina Brijant, Marica Šćurla, Emilija Ujević i drugi.
Rado se sjećam i naših profesora koji su nas u tebi učili i pripremali za život:
Ivo Carić, Mladen Mostarčić, Pavle Dešpalj, Žarko Kralik, Melko Rajević, Josip Ravlić, prof. Benković, Toni Malić, Vladimir Arko i Marko Runac, te profesorice Katunarić, Ivanišević, Sokolović i Ivka Međugorac.
Veliko im hvala za sve ono što su nam nesebično davali.
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!
Do idućeg štiva zdravi i veseli bili!
Vaš Ljubomir Topić (Mali Mate)
Primjedbe
Objavi komentar